Dugo sam vjerovao u nezavisnost umjetnosti, u onaj sveopći ljudski moment koji i najprostiji čovjek nalazi u sebi kada se predaje nečemu što u svojoj osnovi počiva na širokim temeljima umjetničkog. Ars gratia artis, l'art pur l'art mi je tada doista zvučalo kao istinita izjava i jedan aksiom koji bi trebalo primjenjivati pri stvaranju. Međutim, možda sam samo stariji, a možda imam i pravo i bolje razumijem ljude danas negoli prije desetak godina pa sve više postaje jasno da se čovjekova sebičnost možda i najsnažnije oslikava u njegovoj umjetnosti. Ako je umjetnost cijeđenje vlastitih iskustava, vlastite nutrine, iznošenje jednog vlastitog iskustva, jedne svojevrsne zbilje koja je unikatna jer samo postoji u jednom čovjeku, onda se i takva sebičnost ne iznosi umjetnosti radi nego samo zbog vlastite potrebe. Što opet nije ništa doli egoizam, pa barem bio takav egoizam u kojem će uživati milioni drugih.

Možda sam ostario, a možda i imam pravo kada kažem da se svaka estetika mora prilagoditi vremenu u kojem želi opstati pa se tako i u našem hiperdigitaliziranom svijetu nezaustavljivosti i brzine, manjka vremena i požrtvovanosti vlastitosti za umjetničko, takva estetika mora naći na dva lista; nipošto više. Prošlo je vrijeme tomova koji su se samo bavili time da se razumije umjetnost, a kroz to i mi sami. Ne osuđujem ni sebe ni druge što živimo u vremenu u kojem živimo, štaviše, smatram da bi mnogi velikani prošlosti pokleknuli mnogo lakše i brže nego mi, ljudi današnjice, i da bi se olako izgubili u svijetu u kojem se najlakše izgubiti i potisnuti ona općeljudska pitanja. Čovjek se više ne pokušava razumjeti, dijelom živi u uvjerenju da za takve stvari jednostavno nema vremena, a dijelom i zbog toga što ga takva pitanja ne dotiču jer za njih doista nema vremena. Njegova su čula po cijeli dan zauzeta, igrarije zvuka, ekrana i buke svakodnevnice guše njegov prirodni poriv da ispituje sebe i ono što sam treba predstavljati u ovom vremenu i svijetu. Naše doba kanoniziranog nihilizma, u smislu onog šaljivog i lakomislenog nihilističkog svjetonazora gdje je svako manje-više upoznat i dijelom i miran sa mišlju da predstavlja mali kotač u velikoj, nezaustavljivoj mašini kauzalnosti i besmislenosti ne rađa manijakalne egoističke duhove koji hoće promijeniti svijet i uzdrmati njegove temelje. Možda zbog toga živimo mirnije i spokojnije, ali meni se čini da sve više živimo kao ničeanski posljednji ljudi.

A ako mi neko ne vjeruje kada uzgred spomenem da se i mladi nisu uvijek ponašali isto i da nije uvijek kritika mladih počivala samo na tome da ih stariji više ne razumiju, neka pročita Aristotelov opis mladeži u njegovoj Retorici…

Nemojte me shvatiti pogrešno, ne želim ispadati patetičan i govoriti o nekim prošlostima gdje su ljudi, a napose mladež požrtvovano hrlili da učine nešto za društvo i druge. Bojim se da su to idealizacije, ali sa druge strane se takva zanesenost danas rijetko sreće i u najvećim zanesenjacima. Živimo u vremenu gdje gazimo po lešinama svih velikih ideala i misli za koje su ljudi prije bili spremni prolijevati vlastitu, a prije svega tuđu krv. Žustra i beskompromisna zanesenost zastavom, vjerski i ideološki fanatizam svake vrste, umjetnička potka koja je donekle i dovela do one današnje razvodnjene vizije umjetnika-patnika, usamljenog mladića na mansardi blijedog lica i crnih stihova… Ne moramo ići daleko, doista, ne moramo se vraćati do Grka da nađemo nešto veliko i zaneseno, nešto što još uvijek odiše kaotičnom muževnošću umjetničkog. Crnjanski je imao svoju veliku tragediju, Itaku, povratak u porušeni dom, u dvor pun prosaca i onih koji Penelopu, domovinu, opsjedaju i mrcvare. Vasiljev je proživio iste patnje, no, on je vidio kako mu dragu „gubevi bakalin grli/i kako mi s glave raznosi krov“. A i ono što danas vidimo u obliku nekih fanatizama i požrtvovanosti nisu ništa do podražavanje ili su prosto posljednji izdisaji takvog ljudskog iskustva. Navijački cirkus je možda i najsvježiji primjer toga.

Možda je naše iskustvo previše plitko, a život previše ugodan da stvaramo veliko i da razumijemo ono što je uzvišeno u prošlosti. Opušteni nihilizam koji je trend, tobožnje uviđanje da je bezvrijednost jedina istinita vrijednost i da se stoga trebamo ponašati kao neko ko je svakako osuđen na smrt i beznačaj, pa nam preostaje neko krivo shvaćeno epikurejstvo i hedonizam, neko apsolutno nemiješanje u bilo šta i bilo kako. Kratke naslade i dugo zanesenog sna… S druge strane, vjerujem da i umjetnička potka i srž čovjekova postoji, on još uvijek živi muziku, kakva god bila, uživa u pričama na ekranu koje je prije bio primoran konzumirati kroz knjigu, ali vizualizirani sadržaj ostaje isti. Ja ne mislim da je čovjek umjetnička lešina i prazna čahura u kojoj sve više pušu vjetrovi razuzdanog nihilizma. Ali vjerujem da se bliži vrijeme apsolutnog prijeloma u čovjeku i njegovom bližnjem, u jedinci koja prihvata vlastito ropstvo ništavilu. Ljudi traže izlaz iz ovih kriza vlastitosti, primjera je bezbroj, a možda je Revival stoičke filozofije danas jedna od indicija da se život više podnosi, negoli što se živi. Svakako se nalazimo na tragu Grlićevih vizija budućnosti, dijelom već i njegove vlastite sadašnjosti u kojima moderni čovjek nema vremena za umjetnost, nema vremena za bilo šta nego za šok, za one ostatke umjetničkoga koji ga na moment uspijevaju zaokupirati i šokirati onime što je tabu i društveno neprihvaćeno ili barem neobično. Ova luna park umjetnost strašila i podražavanja svakako ne donosi ništa osim toga, jednog defribilatorskog trenutka napona, a potom strašnog pada u nihilističku ravnu ravnodušnosti. Današnji nihilizam čak više nije akademska ili prosto misaona pojava, on je postao instinktivni stil života koji se sam nameće.

Ukus našeg vremena je takav, mi ne podnosimo patetiku, čak i kada je nalazimo u umjetnosti gdje je nekoć još uvijek živjela. Nietzsche je tvrdio da ne podnosimo patos u svakodnevnici, ali da ga suviše rado susrećemo u umjetnosti. Naša suvremena umjetnost je već poništila i ovo zapažanje zapisano krajem XIX vijeka; naša umjetnost je podražavanje vlastitosti, tabua, prostačkog i uličarskog iskustva i to sve pod prizmom velike aveti beznačaja i Praznine. Ono što bi Matijević opisao time da „očaj ima plimu i oseku“ mi ćemo iskazati u banalizaciji naše današnjice i najbanalnijim motivima umjetničkog gdje se čovjekov prirodni poriv za uzvišenim baca u katakombe jedne estetika koja omalovažava. Hektorov rastanak od žene i djeteta danas nikada ne bi mogao biti napisan i doživljen onako kako ga i danas nalazimo u Homera.

Nisam nikada bio čovjek koji je zagovarao nekakvu niveliranu umjetnost za šire narodne mase, ali sam uvijek bio onaj koji smatra da se umjetnost treba baviti time da uzdiže svakoga ko pokaže bilo kakav interes za nju, a ne da se učahuri u tobožnji akademski i elitistički duh koji prezire ono što poima kao pučko i kojemu je najviši cilj da mistifikacijom ljudskog ukaže na vlastiti povlašteni položaj i stvori nekakvu aristokraciju duha i intelekta od onoga što je samo ljudsko.

Vasiljev je pjevao:

Ja sam gazio u krvi do kolena,
i nemam više snova.

Možda bi danas pjevao:
Ja sam gazio u beznađu tupe svakodnevnice
i nemam više snova.

Razuzdani,  olako shvaćeni, instinktivni nihilizam je najveća opasnost našega vremena, naša samonametnuta osuda da smo bezvrijedni i mali u univerzumu kauzalnosti i neizbježnosti. Čak i ako je ovo objektivna istina našega svijeta moramo stvarati vlastiti smisao iznad. To znači pobijediti sadašnjost i živjeti vlastitu srž. Vratiti grčku veselost i razuzdanost i slaviti život.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s