razgovor

Danko Grlić je rođen na današnji dan (18.09) u Gračanici, nadomak Tuzle. Prošle su tačno devedeset i četiri godine od tada. Danas je u Bosanskom kulturnom centru u Gračanici održan skup „Razgovor s povodom“, gdje smo prof. Edin Šaković i moja malenkost govorili o Danku Grliću i njegovom djelu. Grlić je nesumnjivo jedan od najvažnijih filozofa sa naših prostora i stoga je bilo potrebno održati nešto poput ovoga, koliko god to skromno bilo, i tako podsjetiti na jednog domaćeg velikana koji sve više biva zaboravljen, gotovo slijedeći onu maksimu o „involuciji estetike u drugoj polovici 20. stoljeća“ (Zlatko Posavac). Slijedi jedan kraći Grlićev tekst koji je moguće naći u trećem tomu njegovih odabranih djela. Nadam se da se nešto slično danas odigralo i u Zagrebu i da se o Grliću nije govorilo samo u njegovoj rodnoj Gračanici.

ZA UMJETNIČKO U UMJETNOSTI

Kako da se nađe smisao umjetnosti u vremenu koje odbacuje i samo pitanje o smislu? Vremenu krize u kojem čovjek možda više nego ikad naprosto živi, totalno preokupiran jednom općom, hladno racionalnom tehničkom i međuljudskom strukturom, koja je ne samo neprijateljska, već (što je mnogo gore), bitno ravnodušna prema svakoj misaonoj ili osjećajnoj vlastitosti, svemu što nije neposredno upotrebljivo, korisno, funkcionalno. U takvu vremenu zaborava ljudskog, u kojem se sve više zaboravlja i sam taj zaborav, pitanje o smislu umjetničkog još je besmislenije i od same tzv. „umjetničke proizvodnje“. Jer sama umjetnost, podvrgnuta nekim općim zakonima ponude i potražnje, može i danas realno egzistirati kao roba nekih intimnih potreba koje izviru iz određenih ostataka ili tragova romantičnih zanosa i poriva za nekontroliranom igrom. Pa napokon, „svi smo mi ljudi“ sa svojim slabostima i neozbiljnostima, štaviše plemeniti ljudi koji volimo sve što nam uljepšava život, sve što je dražesno, a prije svega neuobičajeno i nesvakidašnje, svi smo mi umorni od jednolike huke strojeva i vječna trke za „profanim“ probicima. Proizlazeći tako iz nužnosti jedne zanimljive, ali u biti neozbiljne iluzije, umjetnost se tolerira samo u slučaju da nema pretenzije da zamijeni „ozbiljna“ pitanja o realnom napretku, pitanja iz područja ekonomskih odnosa, tehnike ili egzaktne nauke, „prava“ suvremena pitanja iz svijeta zbiljske borbe za egzistenciju.

Umjetnička misija (ukoliko se još uopće može govoriti o bilo kojoj misiji tamo gdje nema istinske potrebe) svedena je tako prešutno na nešto što ne samo nije vrijedno osmišljena (jer se ne pitamo čak ni o smislu „važnijih“ stvari, o smislu tehnike, znanosti, modernog života i sl.) nego što je po sebi preokupacija manje-više dokonih ljudi koji u nekom fiktivnom svijetu zakašnjelih iluzija nalaze odmor od svih ozbiljnosti i teškoća „pravog“, jedino realnog svijeta čudesnih tehničkih i naučnih dostignuća moderne civilizacije. I kao da se (u smjeru koji doduše ne pokazuje znakove veće humanističke racionalizacije kao što je mislio stari dijalektičar) sve više obistinjuju Hegelove riječi o umjetnosti kao nečem historijski prevladanom, o umjetnosti kao „prošlosti“. I kad „umirujemo savjest“ posjećujući izložbu ili slušajući veliku muziku, znamo ujedno da bismo zapravo i „bez toga mogli živjeti“ i da je sve to, ukoliko nije lažno snobističko glorificiranje, samo rezidijum jedne besmislene tradicije po kojoj je svako vrijeme imalo svoju umjetnost, pa smo eto i mi prisiljeni da je dopustimo ili čak njegujemo i potpomaženo (a to je već zaista mnogo i od nas se „i ne može više tražiti“).

A konačno, nije li npr. likovna umjetnost sama danas rekla svoju riječ o sebi svojim besmislenim, doista još samo zabavnim apstraktnim maštarijama o razbacanom šljunku, razbitom staklu, pištaljkama, obješenim krastavcima, oružju za štrcanje boja, ostacima slupanih mašina i valjcima za koloriranje platna? Nije li ona upravo svojim specifičnim rječnikom vlastitih „izražajnih“ sredstava rekla da se sve što se od nje može tražiti sastoji u borniranosti ili šoku, bljesku lakdrijaškog iznenađenja, snobovskom pomodarstvu, u isključivoj potrazi za što atraktivnijim novitetima? Ali možemo čak kazati da je umjetnost svojim praskanjem i vikom izišla, u stvari, u susret suvremenom poslovnom, hladnom, do guše zaposlenom čovjeku koji je utopljen u svakodnevnu borbu za egzistenciju jer je samo tako mogla postići da bi on na nju makar i načas obratio pažnju, odvojio za nju nešto od svoga „dragocjenog“ vremena. Sama je u sebi, kako bi zadobila „ozbiljnog“ čovjeka, postala neozbiljna, sama je sebe degradirala na zabavu kako bi razbila ovu standardiziranu sivoću i potresla umornog, bezosjećajnog Evropejca svojom morbidnošću. Kako da je dakle shvati ozbiljno „ostali“ svijet kad je sama sebe svela na ulogu kričavog i šarenog klauna koji urla, krevelji se, okreće se preko glave i pljuje žuč samo zato da bi ga uopće zapazili? Nije li prema tome najbesmislenija i najmorbidnija igrarija doista stvarni izraz potrebe naše epohe? Nije li dakle potpuna bespotrebnost i neozbiljnost umjetnosti postala u stvari jedino realna i ozbiljna potreba ovog vremena i ovog čovjeka?

U samom je, međutim, ovom pitanju imanentno sadržan imperativni poziv k obratu. Obratu, koji na planu ljudskog postaje presudniji, dublji, potrebniji, i veći baš time što je zaborav sve više zaboravljen, što je sivilo svakidašnjice sve više svakodnevno. Raste iz samog dna ovog našeg vremena nezadrživo jedan novi do danas neviđeni patos humanog (sve je to još uvijek možda u fazi potencijalnih lutanja), tako da se misija umjetnika može odjednom gotovo plauzibilno sagledati u dijalektičkom obratu od potpune bespotrebnosti u vapijuću potrebu, u nešto bez čega bi život postao toliko besmislen da bi ga uopće bilo nemoguće živjeti. U pitanju, naime, nije više ovaj ili onaj način života čovjeka, u pitanju nije ovaj ili onaj stil gledanja, rezoniranja, meditiranja, oblikovanja, u pitanju je čovjek sam! Štaviše, u takvu aspektu postaje pseudopitanjem i ona stara dilema jesu li u gledanju na umjetnost sud, osjet i osjećaj, samo efekti, reaktivna stanja u subjektu koji su izazvani objektima s vlastitim estetskim vrijednostima (tzv. objektivistička estetika), ili se ljepota bitno fundira u subjektivnom pradoživljaju (subjektivističke orijentacije). Nema tu, u stvari, više mjesta ni pitanju da li je umjetnost uzvišena potvrda, simbol i obogaćenje objektivnog svijeta, što nam pomaže da otkrijemo pravu vrijednost i ljepotu prirodno danog ili je ona negacija prirodne stvarnosti i kauzalne neslobode, protest protiv svijeta, ćuška postojanju. Nije uopće više u pitanju ova ili ona interpretacija ljepote, nije više u pitanju bilo koja estetska, kontemplativna, teoretska pozicija, danas je, na rubu bez dna, u pitanju nešto mnogo veće: sama mogućnost egzistencije ljudskog u čovjeku. U tom smislu istinska umjetnost mora stajati otvorena prije svega prema samom ljudskom, tj. umjetničkom u umjetnosti, a pitanje o smislu umjetnosti mora umjetniku postati prvim i jedinim umjetničkim pitanjem. Tako umjetnost postaje odjednom irelevantan stil, škola, tehnika, figurativnost ili apstraktnost, štaviše uopće sve što bi kao formalno sredstvo trebalo da izrazi nešto što je bitno nadređeno načinu kako je eksplicirano. To „nešto“ u sebi neprimjereno bilo kakvoj racionalnoj definiciji koja bi mogla iscrpsti njegov sadržaj, tako imperativno u ovom vremenu nameće nužnost svoje egzistencije da se umjetnički credo ne može više nalaziti na nekim perifernim preokupacijama, intimnim trenucima, plahim stilskim robinzonadama, toplini tona i duhovitoj površnoj igri koja svoj raison d'etre nalazi u potrebi da se uljepša, ispravi, dotjera, harmonizira, ukrasi ili na trenutak zaboravi kruta stvarnost. Ne, umjetnost ne može više biti bijeg od stvarnosti, ona je danas stvarnija, prisutnija od svake tzv. „prave“ svakodnevne stvarnosti i njen bitak postaje pravim bitkom svijeta. Jer šta bi više i totalnije od nje moglo izraziti ljudskost? A za čime bismo mogli imati više potrebe nego za ljudskošću u vremenu paklenske trke robota, sablasnih sivila strojeva i brojaka i ponora surovosti i smrti, u vremenu toliko ispražnjenom, toliko ispražnjenom, toliko lišenom svakog humaniteta da ga nikakva samovoljna igra, slučajni bljesak boje ili površna dražest oblika ne mogu više ispuniti. Riječ je, naime, o samoj goloj istini ovog svijeta i nju mora i može izraziti umjetnost. Jer istina, kako je rekao stari dijalektičar, i zbiljska ljepota umjetnosti zapravu su ipak jedno te isto. („Ideja je istinita ukoliko se pomišlja kao općenita, a lijepa ukoliko se pojavljuje u pojedinačnom osjetilnom objektu.“)

***

Nije li pedesetogodišnje uporno traganje sulude igre oblika ujedno i znak da je suvremen čovjek postao pomalo intertan i nezainteresiran svim formalnim rješenjima? Nije li umjetnost tom igrom došla u takav ćorsokak da sama na formalnom planu ne može ostvariti ništa novo? Nije li, dakle, i unutar same umjetnosti došao čas kada je svako pretakanje iz posude u posudu postalo dosadno, nije li unutar nje same došao trenutak obrata? Obrata, koji do danas ne poznaje povijest umjetnosti i koji se više ne može zbiti na planu povratka na neke stare, na primjer figurativne kvalitete ili na planu prodora u nešto još formalno neviđeno, novo, u nešto još ekstravagantnije i morbidnije. Taj obrat, dakako, ne možemo shvatiti kao trenutak u jednoj temporalnoj strukturi koja vrijeme mjeri satom, ali u vremenu koje izvire iz historijske osmišljenosti čovječanstva i koje je određeno iz zbiljske budućnosti svijeta, obrat je doista stvar ovog povijesnog trenutka, obrat je prijelomni momenat i ujedno kvintesencija doba u kojem živimo.  On je označen, po Marxovim riječima, kao „prijelaz iz prethistorije u pravu historiju čovječanstva“. Iz potpune otuđenosti u tzv. pozitivnim činjenicama, u robi, u tehnici, u produkciji, u svakidašnjem srašćivanju s okolnim svijetom ili u pasivnom teoretiziranju, iz potpune potčinjenosti čovjeka svemu onom što je sam stvorio, iz potpunog postvarenja čovjeka, istinski se obrat može zbiti na planu zbiljske slobode kao dolazak u pravi ljudski zavičaj. U tom prijelomnom času misija umjetnika postaje misijom revolucionara, čovjek nezadovoljan postaje profet i kreator punog i realnog carstva humaniteta. U ponoru koji dijeli iluziju savršene humanosti i tzv. „krutu svakidašnjicu“, u rasponu između tzv. sredstva i cilja, umjetnost kao zadatak suvremenog svijeta mora posredovati na realnom tlu i kao potencijalna i kao ostvarena sinteza. Umjetnost se više ne približava i ne prilagođuje svijetu, ona se više ne snalazi u jednoj njoj bitno suprotstavljenoj „gruboj“ datosti, već svijet počinje živjeti u umjetnosti. Humano tek tako postaje stvarno, a stvarno humano.

***

Upravo se stoga sve više i javlja potreba da se osmisli poziv umjetnika u našoj zbilji koja je u ovom trenutku historije revolucionarnija i po svojim mogućnostima bliža humanističkom realitetu no što smo često i sami svjesni. Zar našoj zbilji koja se doista svakodnevno mijenja i u kojoj su na djelu dosad nepoznate, korjenite izmjene svih dosad utvrđenih i hipostaziranih odnosa, može odgovarati umjetnost koja nekim formalnim izmjenama ne zadire uopće u bitnu problematiku ljudskog, već pasivno i bez vlastitog entuzijazma ponavlja i Zapad i Istok? Nije li, naime, već sama potreba da se nekog ponavlja u našim neponovljivim, u našim doista po prvi put u historiji vlastitim situacijama, simptom potpune dezorijentacije, nerazumijevanje onog gdje smo i kako smo?

To, dakako, ni u kom slučaju ne znači da nemamo šta naučiti od tradicije i suvremenosti evropskog likovnog izraza. Upravo obratno: putovi koji su tamo prokrčeni (a mnogu su od njih već potpuno i zabrtvljeni), atmosfera koja tamo vlada i mogućnosti unutar kojih se vrti likovna misao stare Evrope – to negativno iskustvo što nam pruža jedna umorna galerija tzv. avangardnih slikara koja se stalno kreće unutar dileme: rezignacija ili ludilo – izvanredno su instruktivni i za pokušaj označivanja nekih naših kamena međaša. A kako u toj ishlapljeloj, neinventivnoj igri pelivana što bi pod svaku cijenu htjeli zaprepastiti svijet novim senzacijama – djeluje svježe i zanosno svaki običan ljudski likovni napor. [1]

No nije riječ samo o tom negativnom iskustvu jedne besperspektivne situacije u kojoj se svaka elementarna ljudska težnja pričinja ujedno kao donkihotska borba s vjetrenjačama. Ovdje je i danas bitnije i, čini se, žalosnije to što nismo u stanju iskoristiti minimum mogućnosti koje baš na ovom terenu stoje tako nevjerovatno otvorene. Zar mi doista ne vidimo da smo se, barem u principu, riješili dosadnih sveznadarskih ideoloških arbitara što su, bez mogućnosti pogovora, propisivali granice, domet i tematiku likovnog stvaralaštva, a da istodobno nismo upali u žrvanj što tako nesmiljeno melje likovnim tržištima Zapada? Zar doista ne postoji, osim rijetkih izuzetaka, kod nas snaga, talent i volja što će upravo ovdje, u našim izuzetnim mogućnostima, stvoriti djelo?

Možda su ipak i nama još uvijek pred očima – kad stalno postavljamo alternativu figuracija ili apstrakcija – netalentirani likovni socrealistički kapelani ili je i nama trka za novim i sve novijim, za lažnim uspjehom i za banalnom koristi, paklena trka za stvarima i dobrima, zamračila svjetlo koje ipak, usprkos svemu što se u svijetu zbiva, tinja upravo na ovom našem tlu?

S onu stranu lažnih problema, s onu stranu sladunjave dopadljivosti ili poze izgrađenog i jednom za svagda definiranog novog stila, u nas bi, čini mi se, sve više morao biti vidljiv ozbiljan napor za otkrivanje svijeta umjetničkog, tj. istinski ljudskog u umjetnosti. Riječ je, naime, naprosto „samo“ o mučnom poslu otkrivanja umjetnosti, umjetnosti tako jednostavne, a u labirintima umjetnih termina tako zaboravljene, umjetnosti pokrivene naslagama apriornih estetskih, ideoloških i stilskih, formalno novih shema, umjetnosti prividno nepotrebne, a čovjeku tako bolno potrebne.

Stoga bi me mogao više oduševiti istinski ljudski nemir i jednostavno, nesimulirano i nenaručeno htijenje od bilo kojeg novog savršeno dotjeranog, dosad neviđenog rezultata. Jer, htjeti izreći naprosto nešto umjetnički danas je ne samo smiono već i ljudski odgovornije nego bilo kada kako u jugoslavenskim tako i u evropskim razmjerima.

DANKO GRLIĆ

 

[1] Treba, npr. samo letimično pogledati (ovdje, dakako) bez pretenzija za likovno-kritičkim valorizacijama) umjetnost jednog Braquea. Npr. Nature morte aux pommes (1933) ili Le duo (1937) ili L'oiseau et son nid (1957-58). Kako su to jednostavna, skromna sredstva izražavanja, kako je izvanjski, formalni likovni govor na tim platnima gotovo siromašan pa i jednolik – „taj čovjek stvara u zadnje vrijeme uvijek isto na isti način“, rekao je jedan razočarani kritičar – kako su boje i oblici zgusnuti, svedeni na minimum varijacija, bez bljeska i patosa, a kako su te likovne površine beskrajno duboke, i te disciplinirane, mirne linije pune unutarnje harmonije i smisla. To su „obične“ figure i „klasične“ mrtve prirode bez „odlučujućih“ velikih poteza, bez egzaltacije, pseudorevolucionarnosti, pa čak i bez neuobičajene palete ili novog „stila“ – a kako ta umjetnost ipak nije manira i koliko nam i kako autentično i doista suvremeno govori u svoj svojoj čistoj, izvornoj, svježoj neposrednosti i vlastitosti. I kad Braque 1947. piše: „Je ne suis pas un paintre revolutionnaire. Je ne cherche pas l'exalation…“ tada se on – istinski nadahnuti revolucionar likovnog – umoran od sve te vike, na povratku iz fauvizma, kubizma pa i apstrakcije, na povratku iz jednog suludog svijeta u kojem svi trče za novim pod svaku cijenu i koji je opterećen balastom od sto hiljada škola i stilova – vraća jednostavnom i ograđuje energično svojim djelom od svega što bi značilo bilo kakvu novu pomodarsku slikarsku revoluciju. Brequeova se dakle „antirevolucionarna“ izjava može adekvatno tumačiti samo tada kada se ima na umu poplava svakodnevnih likovnih „revolucija“ koje ne znače samo refleks jednog intelektualnog i moralnog vakuuma, već koje izviru iz banalnih robo-novčanih relacija, što ih uspostavlja elita evropskih i američkih „mecena“:

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s