Bilješka

Ne znam tačan datum Esadovog rođenja. Znam samo da je rođen četrdeset osam godina prije mene, u mome rodnom gradu Zenici, dakle, 1942. godine. Zeničani su se borili protiv zaborava koji sve više pokriva ime Esad Ekinović, tako su 2008. godine izdali izbor iz Esadove poezije. Zbirka „Veslač u tami“ je jedno od mojih najsretnijih otkrića, doista jedan svojevrstan pjesnički slučaj kojem sam prišao posve ravnodušno, a koji me prosto obuzeo svojom dubinom…

Spomenutu zbirku sam dobio na poklon u Zenici pri istraživanju za Naslijeđe, (Digitalizirani brojevi ovdje) gdje smo slijedili tragove posve drugog velikana zeničke pisane riječi, Muhameda Kondžića. Bila je to mala, sivkasta i veoma neupečatljiva zbirka stihova, primio sam ju kao što se primaju neočekivani pokloni koji imaju dvojaku svrhu. Više iz kurtoazije nego sa oduševljenjem. Često su to pokloni koji trebaju više govoriti o onome ko poklanja negoli usrećiti onoga koji prima dar. No, naučio sam da nikada ne odbijam knjige, pogotovo ako ih je već neko voljan pokloniti. Neupečatljiva zbirka sa Esadovim imenom se, iskreno govoreći, vukla sedmicama po mome stanu. Nisam nalazio vremena. Bog sami zna koliko čovjek sretnih slučajeva propusti jer gleda u obaveze i ono što je samom sebi zacrtao i tako možda propušta ono što bi zaista osvijetlilo njegove dane. No, zbirka se jednog dana doista našla u mojim rukama. Bilo je kasno, noć se svojom tišinom spuštala na krovove grada, pokrivala je svojom tančinom graju svakodnevnice i ulice polako bacala u onaj trans duboke noći. Prve Esadove stihove koje sam pročitao bile su upravo iz pjesme „Ponoć“:

„Godinama u svom siromaštvu slijedim misao
Da između nas postoji neko vezivno tkivo
I da smo mi, jedno u drugom, polegle zvijeri
Pred blistav skok koji ne dolazi.
Ali ti si i vrijeme, bestjelesna mjera…

Esadova poezija je na me djelovala onako kako poezija treba djelovati. Dobra poezija kroz tuđe riječi budi u nama ono naše, ono što je doista u najvećoj mjeri dio našeg bića. Priznajem, tako su Esadovi stihovi i mene podsjetili na neke epizode i slučajeve, one koji svaki čovjek posjeduje i prolazi, a koji se nikada nikome drugom ne mogu prenijeti ni riječima ni slikama. Jednostavnost njegovog izraza me nije mogla zavarati, pjevao je dubinom koju mogu dokučiti svi i time ostvarivao onu univerzalnost koju nalazim u svoj poeziji koju cijenim…

Esad je bio i ostao enigma, nisam mu mogao ući u trag. Željko Grahovac, urednik spomenute zbirke iz 2008., godine je samo naznačio da je Esad rođen 1942. godine. Nije navodio tačan datum. Na kraju je spomenuo da Esad od 1992. živi u Danskoj sa porodicom. Tekst Stevana Tontića „Esad Ekinović – Jedan pjesnički slučaj“ se također nalazi u zbirci koju je izdala Opća biblioteka u Zenici, no, ni tu nisam našao više podataka. Esad je izgleda bio jedan od pjesnika one zaboravljene tradicije i generacije (premda ih ponekad i dijeli više od desetljeća), u koje ubrajam i Špiru Matijevića kako i Mirka Grbića. Pomenuti Tontićev tekst sam viđao i prije, i znao sam da se on nalazi i u trećem tomu zbornika koji je priredio Enes Duraković, i da je vjerovatno odatle i preuzet. [1] Čudila me neobjašnjiva mrena koja prekriva Esadovo ime i djelo, kasnije sam saznao da je Esad dospio i u antologije, što ipak nije spriječilo sve ovo o čemu govorim. Esad se u spomenutoj antologiji, čiji je urednik nanovo Enes Duraković, pojavljuje sa četiri pjesme, a ispod njegovog imena opet samo piše godina. Nesretna 1942. [2] Esadovo ime sam susreo još jednom, u osamdeset i drugom broju BH Dana (17-VIII-1998), gdje Mile Stojić u tekstu „Pjesnici po glavama stanovnika“ spominje i Esada Ekinovića koji „živi u Norveškoj kao izbjeglica“. [3] Naposljetku sam došao do jedinog primjerka Esadove prve zbirke, „Pokušaj ravnoteže“ koji tako samcat preživljava u tuzlanskoj biblioteci „Derviš Sušić“. Ko zna kada ga je iko (ako ga je uopće ikada iko) u potpunosti prelistao. Postoji nešto mistično u toj misli dok čovjek premeće „starine“. Ako je vjerovati COBISS sistemu onda „Pokušaj Ravnoteže“ postoji u još jednom primjerku u Nacionalnoj biblioteci u Sarajevu, dok se navedena Esadova prva zbirka iz 1971. održala čak u nekoliko primjeraka u zeničkoj Općoj biblioteci. Znao sam da se u „Pokušaju…“ uglavnom nalaze pjesme koje sam već čitao i koje su skupljene i u zbirci iz 2008., godine. Ono što me potaknulo da autorovu knjigu iz 1971. ipak potražim jeste nada da ću u njoj pronaći neke pjesme koje možda prije nisam čitao, no, naročito sam računao da će u ovoj knjizi biti opširnija bilješka o autoru. „Pokušaj ravnoteže“ nije raskrinkao tajnu. Enigmatična 1942., ta grozna ratna godina, ostala je jedina indicija u autorovom životopisu. Sasvim je moguće da Ekinović na vrijeme nije ni upisan u matične knjige jer je upravo rođen u vihoru Svjetskog rata koji je nakon Aprilskog sloma i uspostave NDH u potpunosti obuzeo i naše prostore. Uz to se u Esadovoj prvoj zbirci nalazi kratak, no veoma zanimljiv tekst Veselka Tenžera naslovljen „Pjesnik nesumnjive darovitosti“ (Uz to Tenžer govori o Esadu P. Ekinoviću, što je još jedna neistražena okolnost), koji ću objaviti ovdje ako za njega bude interesovanja. No, navedena zbirka mi je odala posve drugu tajnu i dovela do šokantnog saznanja da svi oni koji čitaju zbirku iz 2008., vjerovatno Ekinovića ne čitaju ispravno! Uvijek sam, čitajući Esada, u nekim pjesmama osjetio neku čudnu tenziju između određenih dijelova. Gotovo mi se činilo da misaoni lom znači početak nove pjesme, premda su se ovi lomovi nekad označavali znakovima ***/ *, koji bi stajali iza posljednjeg stiha i nastavak bi uslijedio na istoj stranici, gotovo u nizu. Tako sam smatrao da Ekinović vlastite pjesme lomi na misaone cjeline koje tako odvaja i označava. Tako smo i u osamnaestom broju Naslijeđa, u kojem sam nešto pisao o Ekinoviću, prenio greške koje su, nemarnošću ili željom da se štedi papir, unesene u izdanje iz 2008. Pjesme „Pretočene dubine“ i „S vremenom sam“ uopće ne izgledaju onako kako ih je donijelo izdanje iz 2008. Nezgrapnim prijelomom su iste pjesme izgledale tako kao da su povezane cjeline odvojene sa oznakama * i ***; no, radilo se u tome da su u originalnom izdanju „Pokušaja…“ one odvojene na posve drugu stranicu! Tako je isključena svaka mogućnost zabune, premda u izdanju iz 1971., uopće nema navedenih zvjezdica. Nezgrapni prijelom i tehnička priprema su tako pjesmu sa „S vremenom sam“ prikazali ovako:

2008

Dok je pjesma u izdanju 1971., jasno odijeljena i izgleda ovako:

1971

Tako su nekada po dvije ili tri Esadove pjesme sastavljane u jednu te istu cjelinu. Naime, nalaze se na istoj stranici, a i bez obzira na ovo, zgusnute su na način da ih čovjek prosto percipira kao nešto što je pisac zamislio u jednoj cjelini. Ovo se jasno vidi iz sadržaja „Pokušaja…“ gdje je, primjerice, pjesma „S vremenom sam“ navedena na 32. stranici, i za njom odmah slijedi pjesma pod oznakom *** na 33. stranici. Neimenovanu pjesmu Ekinović otpočinje stihovima:

U međuprostoru nepokolebljive slike…

Dok se u novijoj zbirci ovi stihovi, uz neznatan razmak, nižu dalje u sklopu pjesme koja bi trebala prethoditi. Tako se i u sadržaju samo nalazi pjesma „S vremenom sam“ na 43. stranici, dok je neimenovana pjesma koja slijedi u „Pokušaju…“ jednostavno u rukama priređivača/tehničkog urednika postala jedinstvena cjelina sa onom koja joj prethodi.

Jedina mogućnost koja preostaje i koja bi isključila nemar jeste da je sam Ekinović intervenirao u pjesme i neke spojio na ovaj način, no, mislim da je to malo vjerovatno, naročito da se uz to ne nađe nikakva bilješka za one koji su čitali „Pokušaj…“. Ovakvu nezgrapnost je teško objasniti, pogotovo kada se uzme u obzir da biblioteka u Zenici raspolaže primjercima Esadove zbirke iz 1971. godine. Nisam mislio pisati naširoko u razlikama u izdanjima i mislio sam reći više o Esadovoj poeziji, no, morao sam napomenuti sve čitaoce koji će najvjerovatnije u rukama držati izdanje iz 2008. godine.

Kako opisati poeziju Esada Ekinovića? Poznato je da je subjektivni pristup jedini valjan, tako da se neću zamarati da nalazim objektivne književne i/ili estetske vrijednosti koje bi svakako potpale pod subjektivnost. Najradije bih da pjesnik govori o sebi i tako ću i pisati… Za Esada

„Ima ugao iz kojeg gledane
Stvari postaju neprekoračive…“

Život u Zenici u kojoj industrija vlada i neprestano se širi, u kojoj gvožđe odzvanja, u kojoj se dimnjaci uzdižu iznad ljudi, zgrada i prozora, u kojoj se pred zvijezdama skupljaju oblaci dima… Takvoj Zenici Esad poručuje:

„Uzimaš lik spasitelja
Ali ga ne opravdavaš“

Esad je pjesnik koji traži ljudsko u moru gvožđa i betona. Čovjek, pjesnik, koji se gubi u vremenu koje nezaustavljivo teče, napreduje, u kojem on, tražeći vlastiti identitet, pripadanje i smisao, stihovima uglavljuje svoje jastvo u srce bezdušnog grada. Svojim sugrađanima poručuje:

Možda ne vidim buduće, možda ne odražavam čas
U kojem se zbilja odaziva.
Pa ipak, govorio sam moru, ženama: Ustanite,
Budite više od onog što se o vama naslućuje
.“

Ljudima koji:

„…ne poznaju prebivališta fazana
Morskih rakova
Niti se bave melankolijom močvara,
Daleko od nagona divljine…

Ekinović je pjesnik sopstvenosti, pjesnik vlastitosti koji je zanesen pitanjem postojanja, pitanjem života i onoga što čovjek jeste u društvu moderne. Poezija, sama po sebi, gradi vlastitu vrijednost kroz umjetnika, a umjetnik kroz svoju sposobnost da ono što ga potiče na stvaranje prenese drugima. Ekinović slika svoju istinu. No, kakva je to istina? Ona je često poražavajuća, nepoštedna u načinu na koji je rečena, ona slika život onakvim kakav jeste ili kako ga je doživljavao Esad.

Samo je čovjek slobodan
Da misli oprečno,
Svjestan svojih gubitaka.“

O kakvom nam svijetu doista govori Ekinović? Da li je to suvremenost socijalističke Jugoslavije? Zbilja Zenice ili tek misao o suvremenosti čovjeka općenito? To bi svako od nas morao sam za sebe odlučiti. Ekinović nam je govorio o sebi, pjevao je o svojim viđenjima, no, prava vrijednost se nalazi u univerzalnosti koju Esad stvara. Njegova iznenadna šutnja je još manje shvatljiva, od „pjesnika nesumnjive darovitosti“ kako ga časti Tenžer, on stiže do Tontićevih riječi da: „Čovjek ne mora pjevati mnogo i često, pa i ‘Nikad više, ništa više’ a da bi njegova pjesma bila dragocjena…“

Možda je Esad jedan od onih pjesnika koji su rekli sve ono što su htjeli, koji su svoju poruku poslali u svijet i umuknuli. Jedan od onih koji su kazali svoje i koji rečeno nisu htjeli skrnaviti pokušajima da još nešto nadodaju ili da prebace sami sebe.

Zar nije i sam Ekinović pjevao:

Za teške smo sposobni riječi, al’ što
Mogu one? Odviše je pitomo pleme
U kojem živim.“

Pustimo Esada neka za kraj sam zapjeva i tako kaže više no što bi bilo ko mogao u kakvoj školskoj egzegezi. Stoga donosim nekoliko pjesama iz njegove prve i jedine zbirke „Pokušaj Ravnoteže“ (1971).

P O N O Ć

Godinama u svom siromaštvu slijedim misao
Da između nas postoji neko vezivno tkivo
I da smo mi, jedno u drugom, polegle zvijeri
Pred blistav skok koji ne dolazi.
Ali ti si i vrijeme, bestjelesna mjera,
Nema ožiljaka na tijelu tvom baršunastom,
Nikad te nitko neće sasvim pokopati.

Mene izvjesnost ubija a tebi snagu daje –
Njome ti zemlju zaodijevaš i potresaš moj san
Da bi, nakon svega, nehajno uzmakla.
I kad otvaraš mi lice rukom pamučnom nećeš
Nečistog da me ostaviš pored svoje mlake peći
Gdje često, pomjerajući granice zbilje, sagorijevam.

Tako se i ja katkada nađem u zanosu, i drhtim,
Odjednom sveobuhvatan, kao da sam tvog porijekla.

 

PITOMO JE PLEME

Kuće u brdima, preseljene iz ravnica
Bje li nekad taj svijet tako mio i lijep,
Zvučan kao mirisan cvijet, bje li nekad?
Kupio sam trnje iz očiju koje su ga nosile
Širio sam lepezu iskustva između mora
I ove pustoši, puštao sokole, tisuću njih
Razvijenih u svili, da bore se za taj
Uzaludni dah, da oplote iscrpljeno.
A sad ovaj most, ovo brvno
Podignuto u slavu ispitanih obala
Neispitano kako da izdrži? Gubeći, zar?
Ova žar, potreba za krajnjim ciljem,
Perspektiva sama koja se pruža mineralu uma
Zar nema korijen dublji? Život cijeli
Podliježe sumnji i darovi bacaju se
U prazan sud.
Sitne misli u pravljenom mozgu
Dok tanjušni fitilji dvostrukom brzinom gore
I stari feniks, nasukan na sprud,

Bezubu svoju čeljust širi.
Za teške smo sposobni riječi, al’ što
Mogu one? Odviše je pitomo pleme
U kojem živim.

 

PRETOČENE DUBINE

Ima ugao iz kojeg gledane
Stvari postaju neprekoračive
Te nam se čine višim
Od same zamisli tvorca
Koji se kroz njih ponavljao.
Tad povjerujem da je
Naš boravak ovdje posve
Slučajan –
Ne vidimo duboki nagon praha
što naše muklo sjeme
izvlači iz pomrčine.
Mislimo da su mirisi i cvijeće
i ljubav života – smrtni.
Propadamo u neizrecivo
i ne razumijemo da je mrak
koji nosi zvijezde
Krilo njihove nužnosti.
Sve je dakle stvorio strah
A mi samo pravdamo njegovu veličinu.

 

***

Danima očekujemo da će se
Vratiti naši najmiliji pošto su
već umrli.
Jer
Ništa nas ne može tako brzo
Osloboditi njihova daha i težine,
Naslijedili smo ih kao zemlju
Kao što voda nasljeđuje sjaj.
Zato mnogi od mrtvih nisu mrtvi
Jer smrt je siromašna
I nema druge snage
Osim što je nas i one koje je uzela
Oslobodila bola
Međusobnog gledanja.

 

S VREMENOM SAM

Samo je čovjek slobodan
Da misli oprečno, da bude aktivan,
Svjestan svojih gubitaka.
Od samog početka duboko dolje
Ima samo jedna istinita dimenzija
U sebi izoliran um
Tragikomičnih granica, razapet
Duž nekog Kineskog zida, čudovište
Koje se uporno razvija na putu
Svog samouništenja.

 

***

Tebi se vraćam jednostavniji
Od uticaja drhtavih zvijezda, vraćam se
Prikupljenog daha za ovu svečanost, za ovaj život
Od samog početka saznan padom slobodne krvi.

Zato mi ne veži oči, ne zamaraj me tajnama,
Jer, i takva, ljubav može posrnuti.

 

[1] Enes Duraković (urednik), Bošnjačka književnost u književnoj kritici III, Sarajevo 1998.

[2] Enes Duraković (urednik), Muslimanska poezija XX vijeka, Sarajevo 1990.

[3] BH Dani, br. 82, 17-VIII-1998.

Advertisements

1 komentar na “Tragovima Esada Ekinovića

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s