Povijest ne postoji bez čovjeka. Tako i svi naši ogledi koje usmjeravamo u daleku prošlost ponajviše traže odsjaj sličnoga, onoga što možemo povezati sa nama i našom današnjicom. To je uvijek čovjek, i svi povijesni vrtlozi neminovno se kovitlaju oko čovjeka, oko ljudi čije živote želimo spoznati. No, zabluda je da čovjek samog sebe opisuje i shvata kao biće koje ima povijesnu konstantu, dakle, kao nepromjenjivu kategoriju u toku vremena. Ovu nasljednu manu filozofa o kojoj je govorio Nietzsche treba uzeti u obzir kada posmatramo bilo koji povijesni period.

Povijest Grčke nas često navodi na ovakve stranputice. Mi prepoznajemo sebe u pričama, u mitovima i zbiljskim ličnostima, u događajima i doživljajima običnih ljudi i junaka, i tako lako dolazimo do zaključka koji nas vodi putem srodnosti. Istina je, teško je negirati općeljudsku težinu grčke umjetnosti, napose književnosti antičke Grčke koja je, ako izuzmemo Bibliju, najsnažnije oblikovala Zapad. Već pomenuti Nietzsche je u jednom fragmentu ustvrdio: „Grci za nas vrijede koliko sveci vrijede katolicima[1] Teško se odbraniti od ovakvog stava, tačnije, teško je naći potrebnu distancu, onu objektivnu distancu koja bi nas trebala dijeliti od Grka kako bismo uvidjeli ono najbolje, ali i ono što nas od njih odvaja. To vrijedi i za nas zaljubljenike. Valja priznati da ni Grci više nisu popularni kao što su nekada bili. Ja ne sumnjam u besmrtnost njihove kulture i baštine, ali rado sumnjam u sve one koji nisu u stanju da ju vide i cijene.

Grlić je pisao kako je život samo moguće opravdati estetski. [2] Premda je ova misao kod Grlića očito nadahnuta Nietzscheom i iznesena u kontekstu analize njegovog svjetonazora, ona preko navedenog odiše prije svega Grcima. To je možda jedan od stavova koji ponajbolje obuhvataju grčki duh. Terzit je prije svega najružniji čovjek u grčkoj vojsci pred Trojom, on je krivonog, hrom, ima slegnuta ramena, glava mu je šiljata i proćelava (III; 216-220)…

Ružniji bio je od svih, pod Ilij koji su došli
Bješe krivonog i hrom na jednu nogu, a pleći
Njegove grbave bjehu ka prsima pognute buduć,
Šiljasta bješe mu glava i r'jetkom posuta kosom.
Čovjek Ahileju on i Odiseju najmrži bješe…

Kod Grka je ružnoća prva osuda, osuda koja neminovno dovodi do manjka vrline i negativnosti. Kalos Kagathos, grčki ideal muževnosti, je složenica od dvije riječi, kalos, što bismo preveli kao lijepo i kagathos što je dobro ili vrlo. Dakle, ružnoća je više od estetske osude. Ovo je najpoznatiji, ali dakako da nije jedini primjer. Određeni fragmenti pjesnika Hiponakta [3], koji je živio u šestom stoljeću p.n.e., ukazuju na tzv. Pharmakos, ritual gdje bi Grci izabrali upravo najružnijeg stanovnika pa bi ga, nakon obilne gozbe žrtvovali. [4] Svaka je generalizacija opasna, no, napose je teško opravdati bilo kakve povijesne generalizacije. Međutim, ovu estetsku liniju nije teško pratiti u životima starih Grka.

U Ilijadi i Odiseji još uvijek nalazimo onaj predpoliski period, dakle, snažnije izraženi individualizam u odnosu na periode koje je obilježila organizacija u gradove-države. Naravno, ova individualna struja kod Grka nikada nije posve iščeznula, ali su vrline građanstva u ovom, potonjem periodu bile značajnije i istaknutije. Aristotel je grčki duh tog vremena ponajbolje sublimirao u riječi da je onaj koji je samodostatan i kome polis nije potreban zvijer ili bog. [5] Drugi žive kao kiklopi, koji stanuju na vrhuncima visokih brda i

„Svaki u prostranoj spilji, te ženom svojom i djecom
Vlada, kako ga volja, za Kiklope druge ne mari.“
[6]

Kao što vidimo, čak u Odiseji nalazimo ovaj kontrast, dakle, kiklopski način života u odnosu na to kako žive ljudi. Homer je srž grčkog duha. Stoga je najbolje i sve grčko prvo tražiti kod Homera. Homer je ratoboran i pravedan, on postavlja temelje grčkom aristokratskom duhu koji zazire od rada i koji ga smatra sramotom. Homerovski heroji su pljačkaši, ratoborni, hrabri muževi. Ahilej je najbrži, najjači među Grcima, on se u Ilijadi hvali govoreći (IX; 327-8):

„S lađama svojim sam dvanest razorio ljudskih gradova,
A jedanaest pješke po kraljevstvu grudastom trojskom…“

Ovdje je svakako moguće uočiti kontrast sa Hesiodom, koji je, za kasniji grčki duh, ipak poseban, zagovarajući na određeni način ratarstvo i miran život. Za homerovske heroje je veća uvreda biti trgovac negoli gusar.

Prva riječ Ilijade je Menin/Menis, dakle, srdžba. Kod Maretića:

Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja…

Pjesnik je Ilijadu otvorio emocijom, snažnim gnjevom Ahilejevim koji će obilježiti cijelo djelo. Njegov gnjev je protkao cijeli ep; bilo dok se povlači u šator i zahtijeva ono što sam smatra pravdom, kada saznaje za Patroklovu smrt, kada vuče Hektorov leš za sobom sveteći se za smrt svoga prijatelja… Sva su zbivanja Ilijade u znaku Ahilejevog gnjeva. On je, sa druge strane, možda i netipičan. Zna se da je općenarodna grčka misao, koja se kasnije prelila u filozofiju, ona o umjerenosti. Sva se razmišljanja o vođenju pravičnog života, uostalom, oslanjaju na nju. Apolonov hram u Delfima je bio ukrašen izrekom koju vežemo uz Solona. Meden agan, ničega u pretjeranoj mjeri, je ostao jedan od postulata grčke misli. Mogli bismo gotovo reći da se ovdje radi o općenarodnoj mudrosti. Stoga se ista misao i vezala uz jednog od sedam mudraca Grčke. No, Ahilej, bez obzira na sve dosad rečeno posjeduje arete, vrlinu (riječ ima šire značenje od naše riječi vrlina, izvrsnost, excellence, vortrefflichkeit). No, njegova se arete razlikuje od Odisejeve ili Penelopine. Homer je kao orijentacija grčkog duha neprikosnoven, no, i uz njega se vežu problemi interpretacije koji postaju očiti kada se zapitamo o mogućnostima generalizacije na osnovu teksta.

Sa druge strane pjesnik Odiseju otpočinje riječju andra, dakle, čovjek, muž. Zanimljivost Homerovog pristupa je da u svoja dva najpoznatija djela oslikava dvojnost emocije i čovjeka. U Ilijadi bijesni gnjev, koji je svakako, ljudska, suviše ljudska stvar, dok u Odiseji pjesnik poziva Muze da mu pjevaju o mužu. Ono što bi Englezi preveli kao the Man, u smislu pojedinca, junaka. Kod Maretića je to očigledno:

O junaku mi kazuj, o Muzo, o prometnom onom…

Kod Đurića malo skrivenije, zaodjeveno stilom:

„Pevaj mi, Muzo, junaka dovitljivca onoga štono…“

Faglesov prijevod Odiseje na engleski to možda najčistije dočarava:

„Sing to me of the man, Muse, the man of twists and turns…“ [7]

Kod Nijemaca to također nalazimo u divnom izdanju čiji je temelj prijevod Johanna Heinricha Voßa († 1829):

Sage mir, Muse, die Taten des Vielgewanderten Mannes…“ [8]

Ovo je shvatao i Vergilije koji je u svojoj Eneidi slijedio Homerove stope. Tako da nije bezrazložno u prvom stihu pjevao:

„Arma virumque cano, Troiae qui primus ab oris…“

Dakle, pjevam o ratu i mužu! Kod Maretića:

Bojeve pjevam i onog junaka, što prvi je došo…“

I Faglesa:

„Wars and a man I sing –  an exile driven on by Fate…“

Čemu ovo navođenje? Bitno je shvatiti da Homer pjeva o mužu, isto kao što je u Ilijadi pjevao prije svega o srdžbi,  o emociji, koja je nadvladala sve ostalo. Čovjek je u središtu, misao koja se, na prvi pogled, može povezati sa onim tragičnim svjetonazorom koji čovjeka postavlja u bespomoćno središte igara bogova i sudbine, i gdje on svoje junaštvo jedino može pokazati trpeći i proživljavajući tragičnost. Težeći, takoreći, u njoj uz misao da je borba, ultimativno, besmislena i da spasa nema. No, kada podrobnije razmislimo o ovome ipak shvatamo da u takvom svijetu ne ostaje ništa osim čovjeka i ravnodušne besmislenosti koja ga okružuje. Susret Ahileja i Odiseja u Hadu dovoljno govori o tome. Ako se junak kao što je Ahilej žali da bi sada sve časti zamijenio za najniže težaštvo među živima; kako li je onda smrt strašna za Grke ako i on (XI; 488-492) zbori ovako:

„Nemoj, Odiseju dični, što umrijeh, tješiti mene
Jer bih volio biti i težak i služiti drugom
Koji svojega nema imutka te od mala živi,
Negol’ mrtvacima vladat, sa zemlje štono ih nesta!“

Tako se grčki duh u Ilijadi i Odiseji kreće između nekoliko ustaljenosti, nekoliko duhovnih kategorija koje ne prevazilazi i između kojih dolazi do svih uspona i padova homerovskih junaka. Oni su ljudi, junaci, pjeva se o čovjeku i njegovoj emociji u svijetu u kojem je tragični svjetonazor sveprisutna realnost, a ne stvar odabira. Arete, kalos kagathos, sve su to pojmovi koji ne zahtijevaju suhoparnu definiciju, oni bivaju oživljeni u Homerovim epovima, postaju takoreći, nezamjenjive kategorije kulture koja će ispreplesti sve niti grčkog duha.

No, postojali su i otpori prema Homeru, ali svi oni su na neki određeni način izrasli iz ljubavi. Homer je bio temelj, a mnogi su se kao i danas nalazili upravo u pobuni protiv ustaljenih vrijednosti. Platon je zasigurno najpoznatiji Homerov kritičar, no o tome valja govoriti drugi put…

Možda grčki duh nikada nije bolje opisan negoli onda kada je Jacob Burckhardt u svojoj Griechische Kulturgeschichte napisao sljedeće:

No, Grci su, među svim kulturvölker, oni koji su si nanijeli najgorču, najdublju bol…[9]

 

[1] Friedrich Nietzsche, Nachgelassene Fragmente (1869-1874) KSA 7, 17.

[2] Danko Grlić, Friedrich Nietzsche, Zagreb 1981, 99.

[3] Više o Hiponaktu: Miloš Đurić, Istorija helenske književnosti, Beograd 2011, 212; Milivoj Sironić, Rasprave o helenskoj književnosti, Zagreb 1995, 88; Greek Iambic Poetry, Loeb Classical Library volume 259.

[4] Walter Burkert, Greek Religion, Harvard University Press 1985, 82.

[5] Aristotel, Politika, Globus Zagreb 1988, 5.

[6] Homer, Odiseja, Matica Hrvatska 1961, 137; Aristotel, nav. dj., 3.

[7] Homer, The Odyssey – Translated by Robert Fagles, Penguin Books 1997

[8] Homer, Odyssee, Holzinger 2013.

[9] Jacob Burckhardt, Griechische Kulturgeschichte, Holzinger 2014 (Neuauflage).

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s