Brotgelehrter ili o našem prosječnom univerzitetskom profesoru

Naši profesori grčevito brane bosanski jezik; dokazuju starinu, ljepotu i snagu naše tradicije dok im studenti čitaju Homera, Nietzschea, Dostojevskog, Zweiga, Schnitzlera, Merimea i bezbroj ostalih u hrvatskim ili srpskim prijevodima. Hvala im na tome. Mislim, srpskim i hrvatskim izdavačima i prevodiocima.

Naši profesori su ogrezli u vlastitom neznanju; oni guše svaku iskru entuzijazma i poleta. Dakako, oni su ti koji svakog iole boljeg studenta u klupama svoga amfiteatra gledaju kao nepotrebnu opasnost, a ne kao najviši i najljepši proizvod svoga zanata i dokaz da svojim znanjem vajaju uzvišenost jedne budućnosti tako što će polet umjetnosti i nauke udahnuti u mlade ljude. Hvala im na tome. Mislim, ovim mladim ljudima što nauštrb univerzitetskih mumija postoje.

Naši profesori predaju predmete za koje nisu kvalificirani, oni drže povijest, filozofiju, i mnogo šta drugo, a mahom se ne znaju predstaviti na engleskom ili njemačkom jeziku, a uopće ne poznaju latinski ili grčki. Tako šire svoje vidike i prate naučna dostignuća. Ovo im ne smeta dok se predstavljaju kao doktori nauka i dok sami sebi polažu vijence na čela. To su isti stručnjaci koji svoje studente muče zastarjelom literaturom i šturo guraju svoje kao jedino na univerzitetima. Hvala im na tome. Mislim, studentima koji ipak, unatoč svega, obrazuju jedni druge jer čitaju stranu literaturu.

Naši profesori dokazuju bosansku nezavisnost od starina. Brane naš ponos i stoje na braniku domovine, dok im se studenti crvene i stide pred svojim vršnjacima sa zagrebačkih, beogradskih, berlinskih i bečkih univerziteta. Ne svojom krivicom, nego zato što su ih obmanjivali i što tek onda shvate da je ustvari bilo najmanje onih od kojih su doista mogli nešto naučiti. Hvala im na tome. Mislim, ovim rijetkim profesorima koji zaista zaslužuju da ih se tako oslovljava.

Naši profesori tvrde da su studenti lijeni i da malo toga znaju. Svakako imaju pravo, studenti su mahom neznalice i postoje mnogi kojima uopće nije mjesto na univerzitetima. No, olako zaboravljaju da su uglavnom oni sami obrazovali kadar koji radi u osnovnim i srednjim školama, dijelom su ga i sami zaposlili, a oni im se sada odužuju tako što plitkost našeg obrazovanja dokazuju od prvog dana i školskog časa, pa se sve manje studenata i upisuje na naše univerzitete. Hvala im na tome. Mislim, i jednima i drugima, jer barem tako pospješuju lom i propast koja neizostavno mora doći u ovakvom sistemu obrazovanja.

Naše profesora zanima kako se zovemo, odakle dolazimo, da li vjerujemo u Boga ili ne, kakvi su naši politički stavovi, kako izgledamo i kako se oblačimo. Često to pravdaju tako što govore o dostojanstvu poziva za koji se obrazujemo i ukazuju nam na to da nije svakodnevna i laka stvar postati profesor. Hvala im na tome, jer svojim primjerom često pokazuju u kakvoj oprečnosti stoje sa vlastitim riječima.

Naše profesore ne zanima šta znamo, imamo li volju nešto novo naučiti, da li nas uspijevaju zainteresirati za ono što samo sija takvim blještavim svjetlom da je dovoljno da nam otkriju malo toga kako bismo sami pohrlili i zaželjeli više. Naši univerziteti su dvorovi gdje se spletkari, ogovara, nagrađuje i kažnjava, a najmanje poučava. Titula profesora danas je nagrada podobnome, a ne rezultat rada zanesenjaka i onoga koji hoće da dijeli svoje znanje. Hvala im na tome, jer tako nam jasnije pokazuju ko su oni koji se nemaju razloga pronaći u ovom tekstu.

Naši profesori se mahom mogu opisati njemačkom riječju koja je ujedno naslov ovoga teksta. To su ljudi koje ne zanima znanje, zanima ih hljeb, a njihov hljeb je novac.

 

Advertisements

Danko Grlić (18.09.1923. – 1.03.1984.)

razgovor

Danko Grlić je rođen na današnji dan (18.09) u Gračanici, nadomak Tuzle. Prošle su tačno devedeset i četiri godine od tada. Danas je u Bosanskom kulturnom centru u Gračanici održan skup „Razgovor s povodom“, gdje smo prof. Edin Šaković i moja malenkost govorili o Danku Grliću i njegovom djelu. Grlić je nesumnjivo jedan od najvažnijih filozofa sa naših prostora i stoga je bilo potrebno održati nešto poput ovoga, koliko god to skromno bilo, i tako podsjetiti na jednog domaćeg velikana koji sve više biva zaboravljen, gotovo slijedeći onu maksimu o „involuciji estetike u drugoj polovici 20. stoljeća“ (Zlatko Posavac). Slijedi jedan kraći Grlićev tekst koji je moguće naći u trećem tomu njegovih odabranih djela. Nadam se da se nešto slično danas odigralo i u Zagrebu i da se o Grliću nije govorilo samo u njegovoj rodnoj Gračanici.

ZA UMJETNIČKO U UMJETNOSTI

Kako da se nađe smisao umjetnosti u vremenu koje odbacuje i samo pitanje o smislu? Vremenu krize u kojem čovjek možda više nego ikad naprosto živi, totalno preokupiran jednom općom, hladno racionalnom tehničkom i međuljudskom strukturom, koja je ne samo neprijateljska, već (što je mnogo gore), bitno ravnodušna prema svakoj misaonoj ili osjećajnoj vlastitosti, svemu što nije neposredno upotrebljivo, korisno, funkcionalno. U takvu vremenu zaborava ljudskog, u kojem se sve više zaboravlja i sam taj zaborav, pitanje o smislu umjetničkog još je besmislenije i od same tzv. „umjetničke proizvodnje“. Jer sama umjetnost, podvrgnuta nekim općim zakonima ponude i potražnje, može i danas realno egzistirati kao roba nekih intimnih potreba koje izviru iz određenih ostataka ili tragova romantičnih zanosa i poriva za nekontroliranom igrom. Pa napokon, „svi smo mi ljudi“ sa svojim slabostima i neozbiljnostima, štaviše plemeniti ljudi koji volimo sve što nam uljepšava život, sve što je dražesno, a prije svega neuobičajeno i nesvakidašnje, svi smo mi umorni od jednolike huke strojeva i vječna trke za „profanim“ probicima. Proizlazeći tako iz nužnosti jedne zanimljive, ali u biti neozbiljne iluzije, umjetnost se tolerira samo u slučaju da nema pretenzije da zamijeni „ozbiljna“ pitanja o realnom napretku, pitanja iz područja ekonomskih odnosa, tehnike ili egzaktne nauke, „prava“ suvremena pitanja iz svijeta zbiljske borbe za egzistenciju.

Umjetnička misija (ukoliko se još uopće može govoriti o bilo kojoj misiji tamo gdje nema istinske potrebe) svedena je tako prešutno na nešto što ne samo nije vrijedno osmišljena (jer se ne pitamo čak ni o smislu „važnijih“ stvari, o smislu tehnike, znanosti, modernog života i sl.) nego što je po sebi preokupacija manje-više dokonih ljudi koji u nekom fiktivnom svijetu zakašnjelih iluzija nalaze odmor od svih ozbiljnosti i teškoća „pravog“, jedino realnog svijeta čudesnih tehničkih i naučnih dostignuća moderne civilizacije. I kao da se (u smjeru koji doduše ne pokazuje znakove veće humanističke racionalizacije kao što je mislio stari dijalektičar) sve više obistinjuju Hegelove riječi o umjetnosti kao nečem historijski prevladanom, o umjetnosti kao „prošlosti“. I kad „umirujemo savjest“ posjećujući izložbu ili slušajući veliku muziku, znamo ujedno da bismo zapravo i „bez toga mogli živjeti“ i da je sve to, ukoliko nije lažno snobističko glorificiranje, samo rezidijum jedne besmislene tradicije po kojoj je svako vrijeme imalo svoju umjetnost, pa smo eto i mi prisiljeni da je dopustimo ili čak njegujemo i potpomaženo (a to je već zaista mnogo i od nas se „i ne može više tražiti“).

A konačno, nije li npr. likovna umjetnost sama danas rekla svoju riječ o sebi svojim besmislenim, doista još samo zabavnim apstraktnim maštarijama o razbacanom šljunku, razbitom staklu, pištaljkama, obješenim krastavcima, oružju za štrcanje boja, ostacima slupanih mašina i valjcima za koloriranje platna? Nije li ona upravo svojim specifičnim rječnikom vlastitih „izražajnih“ sredstava rekla da se sve što se od nje može tražiti sastoji u borniranosti ili šoku, bljesku lakdrijaškog iznenađenja, snobovskom pomodarstvu, u isključivoj potrazi za što atraktivnijim novitetima? Ali možemo čak kazati da je umjetnost svojim praskanjem i vikom izišla, u stvari, u susret suvremenom poslovnom, hladnom, do guše zaposlenom čovjeku koji je utopljen u svakodnevnu borbu za egzistenciju jer je samo tako mogla postići da bi on na nju makar i načas obratio pažnju, odvojio za nju nešto od svoga „dragocjenog“ vremena. Sama je u sebi, kako bi zadobila „ozbiljnog“ čovjeka, postala neozbiljna, sama je sebe degradirala na zabavu kako bi razbila ovu standardiziranu sivoću i potresla umornog, bezosjećajnog Evropejca svojom morbidnošću. Kako da je dakle shvati ozbiljno „ostali“ svijet kad je sama sebe svela na ulogu kričavog i šarenog klauna koji urla, krevelji se, okreće se preko glave i pljuje žuč samo zato da bi ga uopće zapazili? Nije li prema tome najbesmislenija i najmorbidnija igrarija doista stvarni izraz potrebe naše epohe? Nije li dakle potpuna bespotrebnost i neozbiljnost umjetnosti postala u stvari jedino realna i ozbiljna potreba ovog vremena i ovog čovjeka?

U samom je, međutim, ovom pitanju imanentno sadržan imperativni poziv k obratu. Obratu, koji na planu ljudskog postaje presudniji, dublji, potrebniji, i veći baš time što je zaborav sve više zaboravljen, što je sivilo svakidašnjice sve više svakodnevno. Raste iz samog dna ovog našeg vremena nezadrživo jedan novi do danas neviđeni patos humanog (sve je to još uvijek možda u fazi potencijalnih lutanja), tako da se misija umjetnika može odjednom gotovo plauzibilno sagledati u dijalektičkom obratu od potpune bespotrebnosti u vapijuću potrebu, u nešto bez čega bi život postao toliko besmislen da bi ga uopće bilo nemoguće živjeti. U pitanju, naime, nije više ovaj ili onaj način života čovjeka, u pitanju nije ovaj ili onaj stil gledanja, rezoniranja, meditiranja, oblikovanja, u pitanju je čovjek sam! Štaviše, u takvu aspektu postaje pseudopitanjem i ona stara dilema jesu li u gledanju na umjetnost sud, osjet i osjećaj, samo efekti, reaktivna stanja u subjektu koji su izazvani objektima s vlastitim estetskim vrijednostima (tzv. objektivistička estetika), ili se ljepota bitno fundira u subjektivnom pradoživljaju (subjektivističke orijentacije). Nema tu, u stvari, više mjesta ni pitanju da li je umjetnost uzvišena potvrda, simbol i obogaćenje objektivnog svijeta, što nam pomaže da otkrijemo pravu vrijednost i ljepotu prirodno danog ili je ona negacija prirodne stvarnosti i kauzalne neslobode, protest protiv svijeta, ćuška postojanju. Nije uopće više u pitanju ova ili ona interpretacija ljepote, nije više u pitanju bilo koja estetska, kontemplativna, teoretska pozicija, danas je, na rubu bez dna, u pitanju nešto mnogo veće: sama mogućnost egzistencije ljudskog u čovjeku. U tom smislu istinska umjetnost mora stajati otvorena prije svega prema samom ljudskom, tj. umjetničkom u umjetnosti, a pitanje o smislu umjetnosti mora umjetniku postati prvim i jedinim umjetničkim pitanjem. Tako umjetnost postaje odjednom irelevantan stil, škola, tehnika, figurativnost ili apstraktnost, štaviše uopće sve što bi kao formalno sredstvo trebalo da izrazi nešto što je bitno nadređeno načinu kako je eksplicirano. To „nešto“ u sebi neprimjereno bilo kakvoj racionalnoj definiciji koja bi mogla iscrpsti njegov sadržaj, tako imperativno u ovom vremenu nameće nužnost svoje egzistencije da se umjetnički credo ne može više nalaziti na nekim perifernim preokupacijama, intimnim trenucima, plahim stilskim robinzonadama, toplini tona i duhovitoj površnoj igri koja svoj raison d'etre nalazi u potrebi da se uljepša, ispravi, dotjera, harmonizira, ukrasi ili na trenutak zaboravi kruta stvarnost. Ne, umjetnost ne može više biti bijeg od stvarnosti, ona je danas stvarnija, prisutnija od svake tzv. „prave“ svakodnevne stvarnosti i njen bitak postaje pravim bitkom svijeta. Jer šta bi više i totalnije od nje moglo izraziti ljudskost? A za čime bismo mogli imati više potrebe nego za ljudskošću u vremenu paklenske trke robota, sablasnih sivila strojeva i brojaka i ponora surovosti i smrti, u vremenu toliko ispražnjenom, toliko ispražnjenom, toliko lišenom svakog humaniteta da ga nikakva samovoljna igra, slučajni bljesak boje ili površna dražest oblika ne mogu više ispuniti. Riječ je, naime, o samoj goloj istini ovog svijeta i nju mora i može izraziti umjetnost. Jer istina, kako je rekao stari dijalektičar, i zbiljska ljepota umjetnosti zapravu su ipak jedno te isto. („Ideja je istinita ukoliko se pomišlja kao općenita, a lijepa ukoliko se pojavljuje u pojedinačnom osjetilnom objektu.“)

***

Nije li pedesetogodišnje uporno traganje sulude igre oblika ujedno i znak da je suvremen čovjek postao pomalo intertan i nezainteresiran svim formalnim rješenjima? Nije li umjetnost tom igrom došla u takav ćorsokak da sama na formalnom planu ne može ostvariti ništa novo? Nije li, dakle, i unutar same umjetnosti došao čas kada je svako pretakanje iz posude u posudu postalo dosadno, nije li unutar nje same došao trenutak obrata? Obrata, koji do danas ne poznaje povijest umjetnosti i koji se više ne može zbiti na planu povratka na neke stare, na primjer figurativne kvalitete ili na planu prodora u nešto još formalno neviđeno, novo, u nešto još ekstravagantnije i morbidnije. Taj obrat, dakako, ne možemo shvatiti kao trenutak u jednoj temporalnoj strukturi koja vrijeme mjeri satom, ali u vremenu koje izvire iz historijske osmišljenosti čovječanstva i koje je određeno iz zbiljske budućnosti svijeta, obrat je doista stvar ovog povijesnog trenutka, obrat je prijelomni momenat i ujedno kvintesencija doba u kojem živimo.  On je označen, po Marxovim riječima, kao „prijelaz iz prethistorije u pravu historiju čovječanstva“. Iz potpune otuđenosti u tzv. pozitivnim činjenicama, u robi, u tehnici, u produkciji, u svakidašnjem srašćivanju s okolnim svijetom ili u pasivnom teoretiziranju, iz potpune potčinjenosti čovjeka svemu onom što je sam stvorio, iz potpunog postvarenja čovjeka, istinski se obrat može zbiti na planu zbiljske slobode kao dolazak u pravi ljudski zavičaj. U tom prijelomnom času misija umjetnika postaje misijom revolucionara, čovjek nezadovoljan postaje profet i kreator punog i realnog carstva humaniteta. U ponoru koji dijeli iluziju savršene humanosti i tzv. „krutu svakidašnjicu“, u rasponu između tzv. sredstva i cilja, umjetnost kao zadatak suvremenog svijeta mora posredovati na realnom tlu i kao potencijalna i kao ostvarena sinteza. Umjetnost se više ne približava i ne prilagođuje svijetu, ona se više ne snalazi u jednoj njoj bitno suprotstavljenoj „gruboj“ datosti, već svijet počinje živjeti u umjetnosti. Humano tek tako postaje stvarno, a stvarno humano.

***

Upravo se stoga sve više i javlja potreba da se osmisli poziv umjetnika u našoj zbilji koja je u ovom trenutku historije revolucionarnija i po svojim mogućnostima bliža humanističkom realitetu no što smo često i sami svjesni. Zar našoj zbilji koja se doista svakodnevno mijenja i u kojoj su na djelu dosad nepoznate, korjenite izmjene svih dosad utvrđenih i hipostaziranih odnosa, može odgovarati umjetnost koja nekim formalnim izmjenama ne zadire uopće u bitnu problematiku ljudskog, već pasivno i bez vlastitog entuzijazma ponavlja i Zapad i Istok? Nije li, naime, već sama potreba da se nekog ponavlja u našim neponovljivim, u našim doista po prvi put u historiji vlastitim situacijama, simptom potpune dezorijentacije, nerazumijevanje onog gdje smo i kako smo?

To, dakako, ni u kom slučaju ne znači da nemamo šta naučiti od tradicije i suvremenosti evropskog likovnog izraza. Upravo obratno: putovi koji su tamo prokrčeni (a mnogu su od njih već potpuno i zabrtvljeni), atmosfera koja tamo vlada i mogućnosti unutar kojih se vrti likovna misao stare Evrope – to negativno iskustvo što nam pruža jedna umorna galerija tzv. avangardnih slikara koja se stalno kreće unutar dileme: rezignacija ili ludilo – izvanredno su instruktivni i za pokušaj označivanja nekih naših kamena međaša. A kako u toj ishlapljeloj, neinventivnoj igri pelivana što bi pod svaku cijenu htjeli zaprepastiti svijet novim senzacijama – djeluje svježe i zanosno svaki običan ljudski likovni napor. [1]

No nije riječ samo o tom negativnom iskustvu jedne besperspektivne situacije u kojoj se svaka elementarna ljudska težnja pričinja ujedno kao donkihotska borba s vjetrenjačama. Ovdje je i danas bitnije i, čini se, žalosnije to što nismo u stanju iskoristiti minimum mogućnosti koje baš na ovom terenu stoje tako nevjerovatno otvorene. Zar mi doista ne vidimo da smo se, barem u principu, riješili dosadnih sveznadarskih ideoloških arbitara što su, bez mogućnosti pogovora, propisivali granice, domet i tematiku likovnog stvaralaštva, a da istodobno nismo upali u žrvanj što tako nesmiljeno melje likovnim tržištima Zapada? Zar doista ne postoji, osim rijetkih izuzetaka, kod nas snaga, talent i volja što će upravo ovdje, u našim izuzetnim mogućnostima, stvoriti djelo?

Možda su ipak i nama još uvijek pred očima – kad stalno postavljamo alternativu figuracija ili apstrakcija – netalentirani likovni socrealistički kapelani ili je i nama trka za novim i sve novijim, za lažnim uspjehom i za banalnom koristi, paklena trka za stvarima i dobrima, zamračila svjetlo koje ipak, usprkos svemu što se u svijetu zbiva, tinja upravo na ovom našem tlu?

S onu stranu lažnih problema, s onu stranu sladunjave dopadljivosti ili poze izgrađenog i jednom za svagda definiranog novog stila, u nas bi, čini mi se, sve više morao biti vidljiv ozbiljan napor za otkrivanje svijeta umjetničkog, tj. istinski ljudskog u umjetnosti. Riječ je, naime, naprosto „samo“ o mučnom poslu otkrivanja umjetnosti, umjetnosti tako jednostavne, a u labirintima umjetnih termina tako zaboravljene, umjetnosti pokrivene naslagama apriornih estetskih, ideoloških i stilskih, formalno novih shema, umjetnosti prividno nepotrebne, a čovjeku tako bolno potrebne.

Stoga bi me mogao više oduševiti istinski ljudski nemir i jednostavno, nesimulirano i nenaručeno htijenje od bilo kojeg novog savršeno dotjeranog, dosad neviđenog rezultata. Jer, htjeti izreći naprosto nešto umjetnički danas je ne samo smiono već i ljudski odgovornije nego bilo kada kako u jugoslavenskim tako i u evropskim razmjerima.

DANKO GRLIĆ

 

[1] Treba, npr. samo letimično pogledati (ovdje, dakako) bez pretenzija za likovno-kritičkim valorizacijama) umjetnost jednog Braquea. Npr. Nature morte aux pommes (1933) ili Le duo (1937) ili L'oiseau et son nid (1957-58). Kako su to jednostavna, skromna sredstva izražavanja, kako je izvanjski, formalni likovni govor na tim platnima gotovo siromašan pa i jednolik – „taj čovjek stvara u zadnje vrijeme uvijek isto na isti način“, rekao je jedan razočarani kritičar – kako su boje i oblici zgusnuti, svedeni na minimum varijacija, bez bljeska i patosa, a kako su te likovne površine beskrajno duboke, i te disciplinirane, mirne linije pune unutarnje harmonije i smisla. To su „obične“ figure i „klasične“ mrtve prirode bez „odlučujućih“ velikih poteza, bez egzaltacije, pseudorevolucionarnosti, pa čak i bez neuobičajene palete ili novog „stila“ – a kako ta umjetnost ipak nije manira i koliko nam i kako autentično i doista suvremeno govori u svoj svojoj čistoj, izvornoj, svježoj neposrednosti i vlastitosti. I kad Braque 1947. piše: „Je ne suis pas un paintre revolutionnaire. Je ne cherche pas l'exalation…“ tada se on – istinski nadahnuti revolucionar likovnog – umoran od sve te vike, na povratku iz fauvizma, kubizma pa i apstrakcije, na povratku iz jednog suludog svijeta u kojem svi trče za novim pod svaku cijenu i koji je opterećen balastom od sto hiljada škola i stilova – vraća jednostavnom i ograđuje energično svojim djelom od svega što bi značilo bilo kakvu novu pomodarsku slikarsku revoluciju. Brequeova se dakle „antirevolucionarna“ izjava može adekvatno tumačiti samo tada kada se ima na umu poplava svakodnevnih likovnih „revolucija“ koje ne znače samo refleks jednog intelektualnog i moralnog vakuuma, već koje izviru iz banalnih robo-novčanih relacija, što ih uspostavlja elita evropskih i američkih „mecena“:

Kako konzumiramo povijest?

Već sam u tekstu „Kako pišemo povijest“, koji je također prenio portal Prometej, dijelom govorio o razlikama između stvaranja, dakle, pisanja i konzumiranja povijesti. Prvo valja primijetiti da svako ko stvara povijest, istu i konzumira. No, sa druge strane dolazi do toga da je konzumiranje povijesti dosta šire; mnogo više je onih koji ju samo čitaju i koji se za nju zanimaju od onih koji ju stvarno i pišu. Šta u biti znači stvarati povijest? Terminološka zbrka ukazuje na manjak razumijevanja, stoga je bitno naglasiti da ovdje prije svega mislim na profesionalno istraživanje i pisanje povijesti.

Obično su nacionalne povijesti dominantne teme na određenim prostorima. Tako se, već ustaljenim pravilnostima pisanja povijesti, podrazumijeva da se nacionalne povijesti najpodrobnije istražuju na svojim matičnim prostorima. Dalo bi se raspravljati o ovome, naročito kada govorimo o egiptologiji, asiriologiji i sličnim granama povijesti. No, ako uzmemo da se barem na našim prostorima i u Europi nacionalna povijesti najpodrobnije istražuje na matičnim prostorima, onda dolazimo do toga da se povijest, takoreći, uvezuje u jedan nadnacionalni narativ, u jednu povijest svijeta koja se sastoji od nacionalnih povijesti i koja ih svojim okvirom natkriva. Međutim, šira konzumacija povijesti svedena je na nekoliko uskogrudnih interpretacija koje dominiraju u narodnom baratanju poviješću. Tako se povijest prije svega koristi u svrhu razgraničavanja. Nacionalne povijesti, a uz njih i svjetska povijest koju valja smatrati konstrukcijom koja natkriljuje ove manje, nacionalne komponente, najprije služe stvaranju identiteta. Identitet se, međutim, pogotovo na našim prostorima, ne izgrađuje isključivo na temeljima naših, nacionalnih povijesti, već se razlike u povijesnim narativima koriste kao faktor razgraničavanja nacionalnih skupina. Ovo je očigledno iz našeg svakodnevnog javnog diskursa. Rasprave u javnom mnijenju se uvijek kreću istim, ustaljenim stazama u kojima se povijest drugoga pokušava diskreditirati vlastitom poviješću. Ovakva nakana ima krajnju namjeru da se vlastiti identitet konstruira i opravda povijesnim manjkavostima drugih, dakle, narušavanjem njihovih identiteta. Kao i obično, najprije želim govoriti o našim prostorima. Bibo, kojeg sam već spominjao u prethodnom tekstu, iznio je nekoliko zanimljivih opaski koje bi se dale primijeniti na povijesni diskurs na našim prostorima:

„'Smrt nacije’ ili ‘potpuno uništenje nacije’ prazno odzvanja u ušima Zapadnjaka; Zapadnjaci mogu zamisliti istrebljenje, podčinjavanje, prilagodbu, no, političko ‘uništenje’ koje dolazi preko noći je za njih prosto bombastično govorkanje, no to je opipljiva realnost za nacije istočne Europe. Ovdje ne postoji potreba da se nacija istrijebi ili protjera kako bi joj nametnuli osjećaj ugroženosti; dovoljno je njeno postojanje dovesti pod znak pitanja dovoljno agresivnom retorikom.“ [1]

Politički mentalitet Balkana zbog ovoga zaista jeste u jednom stanju egzistencijalne anksioznosti. Povijest je naša agresivna retorika. Žarišta naših nacionalnih povijesti su izuzetno popularna i u javnom, neprofesionalnom diskursu. Srednji vijek i Drugi svjetski rat ovdje dominiraju, no, i ovi periodi se interpretiraju kao sporedni putevi koji neminovno ulaze u argumentaciju sukoba devedesetih. Spomenuta moralizacija povijesti je nezaobilazna u javnom diskursu, ona se, dakako, uvlači i u profesionalne povijesne radove, no, prije svega dominira u narodnom shvatanju povijesnih zbivanja. Da je Historia magistra vitae se ponavlja i na studiju i u javnosti, no, Ciceronova opaska koja služi u odbranu retorskog shvatanja povijesti i njene moralizacije se i danas upravo tako shvata. Retorski. Koliko god simpatizirao antička shvatanja povijesti, ne želim da se ona održi u profesionalnom pisanju povijesti. Ovo shvatanje samo treba biti nadahnuće, ništa drugo.

Kakogod bilo, balkanska moralizacija povijesti neminovno vodi do mitologizacije, što znači da se ona sve više odvodi od povijesne srži u sfere nacionalnog mita, koji na ovim prostorima često dovodi do sukoba. Ako bi čovjek postavio pitanje da li doista postoji povijesna istina, u trendu „post-truth“ argumenata, samo bi došao do neminovnog zaključka da povijesna istina mora postojati, jer bi u svakom drugom slučaju negirao realnost prošlosti, dakle, tvrdio bi da različiti povijesni narativi mogu imati istu težinu o opisivanju jedne realne zbilje koja se odigrala u prošlosti. To je besmisleno. S druge strane, osuda javnog, neprofesionalnog diskursa o povijesti, koji jeste rezultat neprofesionalne konzumacije povijesti, nije zbog ovih aduta i štetan. Ovaj diskurs je prirodni rezultat stvaranja povijesti, jer se ništa ne bi pisalo ni objavljivalo da ne postoji zainteresiranost šireg opsega. Ova neprofesionalnost se ne treba shvatiti kao manjkavost per se, već samo kao atribut koji ju treba razlikovati od profesionalnih povjesničara. Kakvu bismo povijest imali kada bismo pokušali napisati opću povijest srednjeg vijeka, ili Drugog svjetskog rata, udruživši dominantne povjesničare iz BiH, Srbije i Hrvatske? Sama zamisao ovakvog projekta i nemogućnosti konsenzusa oko ovih povijesnih žarišta dovoljno govori koliko profesionalna produkcija povijesti ne zaostaje u svojoj manjkavosti za javnim, neprofesionalnim povijesnim diskursom koji se najviše odvija na forumima i portalima. Ovakve, spomenute povijesti su doista i pisane, primjerice u socijalističkoj Jugoslaviji (Istorija naroda Jugoslavije), no one su bile moguće samo zato što su, prije svega, diktirane sistemom u kojem su nastajale, u cilju jednog homogenog viđenja povijesti koji je odgovarao dominantnoj ideologiji. Dakle, politički, ideološki okvir je bio nezaobilazan kako bi se pod njega uvrstili povijesni narativi. Danas kada na našim prostorima više ne postoji dominantni ideološki okvir koji bi nacionalne povijesti podjarmljivao sebi i krojio ih po svojim viđenjima, dolazi do neminovnosti koja se ogleda u različitim povijesnim viđenjima. Različitosti nisu manjkavost i problem, no, naročito na našim prostorima postaju žarištima nerazumijevanja, jer se svaka različitost ističe nad srodnostima. Rasijavanje jugoslavenskog povijesnoideološkog narativa donijelo je nove mogućnosti u sferama povijesnih istraživanja, mogućnosti koje nisu postojale prije zbog navedenih ograničenja. No, ovaj proces je doveo i do novih manjkavosti. Smanjio je realni, objektivni povijesni kapacitet, jer su istraživanja koja su obuhvatala cijeli prostor Jugoslavije zasigurno dovodila do potpunije slike povijesnog razvoja, no, potaknulo je i nezaustavljivo širenje mitologizacije i moralizacije nacionalnih povijesti. Tako nastaje ono što Tarik Haverić naziva divljom naukom.

Postoji li mogućnost da se konzumiranje povijesti promijeni, tačnije, da se štetnosti koje povijesni diskurs pokazuje danas na našim prostorima isprave samom konzumacijom povijesti? Postoji, no, jedini način da se ovo postigne jeste da profesionalni povjesničari prestanu sa moraliziranje i mitologiziranjem povijesti, da svoja istraživanja usredotoče na dokučivanje povijesne istine i da stoga svojom produkcijom povijesti dovedu do manjka mitologizirane i moralizirane povijesti per se. Kada se povjesničari počnu ponašati kao povjesničari, tada će i javni diskurs o povijesti postati ozbiljniji i manje opterećen onim što danas vidimo u našoj svakodnevnoj zbilji.

[1] István Bibó, The art of Peacemaking (Political essays), Yale University Press 2015, 150.

25 – VIII – 1900

Nietzsche187a

 

O h  M e n s c h! G i e b  A c h t !
W a s  s p r i c h t  d i e  t i e f e  M i t t e r n a c h t ?
„I c h  s c h l i e f,  i c h  s c h l i e f —,
„A u s  t i e f e m  T r a u m  b i n  i c h  e r w a c h t: —
„D i e  W e l t  i s t  t i e f,
„U n d  t i e f e r  a l s  d e r  T a g  g e d a c h t.
„T i e f  i s t  i h r  W e h —,
„L u s t — t i e f e r  n o c h  a l s  H e r z e l e i d:
„W e h  s p r i c h t:  V e r g e h !
„D o c h  a l l e  L u s t  w i l l  E w i g k e i t —,
„— w i l l  t i e f e,  t i e f e  E w i g k e i t !“

O, č o v j e č e ! P r i p a z i !
Š t a  z b o r i  d u b o k a  p o n o ć  š t o  p r i l a z i?
„S p a v a o  s a m , s p a v a o  j a,
I z  d u b o k o g  s n a  u z l a z i (m):
S v i j e t  j e  d u b o k a  p r o v a l i j a,
I d u b l j i  n o  š t o  s v i j e t  n a l a z i.
D u b o k  j e  n j e g o v  j a d –
N a s l a d a – d u b l j a  j o š  n o  s r c a  p a t n j e  b i j u ć e:
B o l  p r o g o v a r a : p r o đ i  s a d !
A  s v a  n a s l a d a  v j e č n o s t  h o ć e –
– d u b o k u , d u b o k u  v j e č n o s t  h o ć e!“

Prijevod: E.B.

 

Tragovima Esada Ekinovića

Bilješka

Ne znam tačan datum Esadovog rođenja. Znam samo da je rođen četrdeset osam godina prije mene, u mome rodnom gradu Zenici, dakle, 1942. godine. Zeničani su se borili protiv zaborava koji sve više pokriva ime Esad Ekinović, tako su 2008. godine izdali izbor iz Esadove poezije. Zbirka „Veslač u tami“ je jedno od mojih najsretnijih otkrića, doista jedan svojevrstan pjesnički slučaj kojem sam prišao posve ravnodušno, a koji me prosto obuzeo svojom dubinom…

Spomenutu zbirku sam dobio na poklon u Zenici pri istraživanju za Naslijeđe, (Digitalizirani brojevi ovdje) gdje smo slijedili tragove posve drugog velikana zeničke pisane riječi, Muhameda Kondžića. Bila je to mala, sivkasta i veoma neupečatljiva zbirka stihova, primio sam ju kao što se primaju neočekivani pokloni koji imaju dvojaku svrhu. Više iz kurtoazije nego sa oduševljenjem. Često su to pokloni koji trebaju više govoriti o onome ko poklanja negoli usrećiti onoga koji prima dar. No, naučio sam da nikada ne odbijam knjige, pogotovo ako ih je već neko voljan pokloniti. Neupečatljiva zbirka sa Esadovim imenom se, iskreno govoreći, vukla sedmicama po mome stanu. Nisam nalazio vremena. Bog sami zna koliko čovjek sretnih slučajeva propusti jer gleda u obaveze i ono što je samom sebi zacrtao i tako možda propušta ono što bi zaista osvijetlilo njegove dane. No, zbirka se jednog dana doista našla u mojim rukama. Bilo je kasno, noć se svojom tišinom spuštala na krovove grada, pokrivala je svojom tančinom graju svakodnevnice i ulice polako bacala u onaj trans duboke noći. Prve Esadove stihove koje sam pročitao bile su upravo iz pjesme „Ponoć“:

„Godinama u svom siromaštvu slijedim misao
Da između nas postoji neko vezivno tkivo
I da smo mi, jedno u drugom, polegle zvijeri
Pred blistav skok koji ne dolazi.
Ali ti si i vrijeme, bestjelesna mjera…

Esadova poezija je na me djelovala onako kako poezija treba djelovati. Dobra poezija kroz tuđe riječi budi u nama ono naše, ono što je doista u najvećoj mjeri dio našeg bića. Priznajem, tako su Esadovi stihovi i mene podsjetili na neke epizode i slučajeve, one koji svaki čovjek posjeduje i prolazi, a koji se nikada nikome drugom ne mogu prenijeti ni riječima ni slikama. Jednostavnost njegovog izraza me nije mogla zavarati, pjevao je dubinom koju mogu dokučiti svi i time ostvarivao onu univerzalnost koju nalazim u svoj poeziji koju cijenim…

Esad je bio i ostao enigma, nisam mu mogao ući u trag. Željko Grahovac, urednik spomenute zbirke iz 2008., godine je samo naznačio da je Esad rođen 1942. godine. Nije navodio tačan datum. Na kraju je spomenuo da Esad od 1992. živi u Danskoj sa porodicom. Tekst Stevana Tontića „Esad Ekinović – Jedan pjesnički slučaj“ se također nalazi u zbirci koju je izdala Opća biblioteka u Zenici, no, ni tu nisam našao više podataka. Esad je izgleda bio jedan od pjesnika one zaboravljene tradicije i generacije (premda ih ponekad i dijeli više od desetljeća), u koje ubrajam i Špiru Matijevića kako i Mirka Grbića. Pomenuti Tontićev tekst sam viđao i prije, i znao sam da se on nalazi i u trećem tomu zbornika koji je priredio Enes Duraković, i da je vjerovatno odatle i preuzet. [1] Čudila me neobjašnjiva mrena koja prekriva Esadovo ime i djelo, kasnije sam saznao da je Esad dospio i u antologije, što ipak nije spriječilo sve ovo o čemu govorim. Esad se u spomenutoj antologiji, čiji je urednik nanovo Enes Duraković, pojavljuje sa četiri pjesme, a ispod njegovog imena opet samo piše godina. Nesretna 1942. [2] Esadovo ime sam susreo još jednom, u osamdeset i drugom broju BH Dana (17-VIII-1998), gdje Mile Stojić u tekstu „Pjesnici po glavama stanovnika“ spominje i Esada Ekinovića koji „živi u Norveškoj kao izbjeglica“. [3] Naposljetku sam došao do jedinog primjerka Esadove prve zbirke, „Pokušaj ravnoteže“ koji tako samcat preživljava u tuzlanskoj biblioteci „Derviš Sušić“. Ko zna kada ga je iko (ako ga je uopće ikada iko) u potpunosti prelistao. Postoji nešto mistično u toj misli dok čovjek premeće „starine“. Ako je vjerovati COBISS sistemu onda „Pokušaj Ravnoteže“ postoji u još jednom primjerku u Nacionalnoj biblioteci u Sarajevu, dok se navedena Esadova prva zbirka iz 1971. održala čak u nekoliko primjeraka u zeničkoj Općoj biblioteci. Znao sam da se u „Pokušaju…“ uglavnom nalaze pjesme koje sam već čitao i koje su skupljene i u zbirci iz 2008., godine. Ono što me potaknulo da autorovu knjigu iz 1971. ipak potražim jeste nada da ću u njoj pronaći neke pjesme koje možda prije nisam čitao, no, naročito sam računao da će u ovoj knjizi biti opširnija bilješka o autoru. „Pokušaj ravnoteže“ nije raskrinkao tajnu. Enigmatična 1942., ta grozna ratna godina, ostala je jedina indicija u autorovom životopisu. Sasvim je moguće da Ekinović na vrijeme nije ni upisan u matične knjige jer je upravo rođen u vihoru Svjetskog rata koji je nakon Aprilskog sloma i uspostave NDH u potpunosti obuzeo i naše prostore. Uz to se u Esadovoj prvoj zbirci nalazi kratak, no veoma zanimljiv tekst Veselka Tenžera naslovljen „Pjesnik nesumnjive darovitosti“ (Uz to Tenžer govori o Esadu P. Ekinoviću, što je još jedna neistražena okolnost), koji ću objaviti ovdje ako za njega bude interesovanja. No, navedena zbirka mi je odala posve drugu tajnu i dovela do šokantnog saznanja da svi oni koji čitaju zbirku iz 2008., vjerovatno Ekinovića ne čitaju ispravno! Uvijek sam, čitajući Esada, u nekim pjesmama osjetio neku čudnu tenziju između određenih dijelova. Gotovo mi se činilo da misaoni lom znači početak nove pjesme, premda su se ovi lomovi nekad označavali znakovima ***/ *, koji bi stajali iza posljednjeg stiha i nastavak bi uslijedio na istoj stranici, gotovo u nizu. Tako sam smatrao da Ekinović vlastite pjesme lomi na misaone cjeline koje tako odvaja i označava. Tako smo i u osamnaestom broju Naslijeđa, u kojem sam nešto pisao o Ekinoviću, prenio greške koje su, nemarnošću ili željom da se štedi papir, unesene u izdanje iz 2008. Pjesme „Pretočene dubine“ i „S vremenom sam“ uopće ne izgledaju onako kako ih je donijelo izdanje iz 2008. Nezgrapnim prijelomom su iste pjesme izgledale tako kao da su povezane cjeline odvojene sa oznakama * i ***; no, radilo se u tome da su u originalnom izdanju „Pokušaja…“ one odvojene na posve drugu stranicu! Tako je isključena svaka mogućnost zabune, premda u izdanju iz 1971., uopće nema navedenih zvjezdica. Nezgrapni prijelom i tehnička priprema su tako pjesmu sa „S vremenom sam“ prikazali ovako:

2008

Dok je pjesma u izdanju 1971., jasno odijeljena i izgleda ovako:

1971

Tako su nekada po dvije ili tri Esadove pjesme sastavljane u jednu te istu cjelinu. Naime, nalaze se na istoj stranici, a i bez obzira na ovo, zgusnute su na način da ih čovjek prosto percipira kao nešto što je pisac zamislio u jednoj cjelini. Ovo se jasno vidi iz sadržaja „Pokušaja…“ gdje je, primjerice, pjesma „S vremenom sam“ navedena na 32. stranici, i za njom odmah slijedi pjesma pod oznakom *** na 33. stranici. Neimenovanu pjesmu Ekinović otpočinje stihovima:

U međuprostoru nepokolebljive slike…

Dok se u novijoj zbirci ovi stihovi, uz neznatan razmak, nižu dalje u sklopu pjesme koja bi trebala prethoditi. Tako se i u sadržaju samo nalazi pjesma „S vremenom sam“ na 43. stranici, dok je neimenovana pjesma koja slijedi u „Pokušaju…“ jednostavno u rukama priređivača/tehničkog urednika postala jedinstvena cjelina sa onom koja joj prethodi.

Jedina mogućnost koja preostaje i koja bi isključila nemar jeste da je sam Ekinović intervenirao u pjesme i neke spojio na ovaj način, no, mislim da je to malo vjerovatno, naročito da se uz to ne nađe nikakva bilješka za one koji su čitali „Pokušaj…“. Ovakvu nezgrapnost je teško objasniti, pogotovo kada se uzme u obzir da biblioteka u Zenici raspolaže primjercima Esadove zbirke iz 1971. godine. Nisam mislio pisati naširoko u razlikama u izdanjima i mislio sam reći više o Esadovoj poeziji, no, morao sam napomenuti sve čitaoce koji će najvjerovatnije u rukama držati izdanje iz 2008. godine.

Kako opisati poeziju Esada Ekinovića? Poznato je da je subjektivni pristup jedini valjan, tako da se neću zamarati da nalazim objektivne književne i/ili estetske vrijednosti koje bi svakako potpale pod subjektivnost. Najradije bih da pjesnik govori o sebi i tako ću i pisati… Za Esada

„Ima ugao iz kojeg gledane
Stvari postaju neprekoračive…“

Život u Zenici u kojoj industrija vlada i neprestano se širi, u kojoj gvožđe odzvanja, u kojoj se dimnjaci uzdižu iznad ljudi, zgrada i prozora, u kojoj se pred zvijezdama skupljaju oblaci dima… Takvoj Zenici Esad poručuje:

„Uzimaš lik spasitelja
Ali ga ne opravdavaš“

Esad je pjesnik koji traži ljudsko u moru gvožđa i betona. Čovjek, pjesnik, koji se gubi u vremenu koje nezaustavljivo teče, napreduje, u kojem on, tražeći vlastiti identitet, pripadanje i smisao, stihovima uglavljuje svoje jastvo u srce bezdušnog grada. Svojim sugrađanima poručuje:

Možda ne vidim buduće, možda ne odražavam čas
U kojem se zbilja odaziva.
Pa ipak, govorio sam moru, ženama: Ustanite,
Budite više od onog što se o vama naslućuje
.“

Ljudima koji:

„…ne poznaju prebivališta fazana
Morskih rakova
Niti se bave melankolijom močvara,
Daleko od nagona divljine…

Ekinović je pjesnik sopstvenosti, pjesnik vlastitosti koji je zanesen pitanjem postojanja, pitanjem života i onoga što čovjek jeste u društvu moderne. Poezija, sama po sebi, gradi vlastitu vrijednost kroz umjetnika, a umjetnik kroz svoju sposobnost da ono što ga potiče na stvaranje prenese drugima. Ekinović slika svoju istinu. No, kakva je to istina? Ona je često poražavajuća, nepoštedna u načinu na koji je rečena, ona slika život onakvim kakav jeste ili kako ga je doživljavao Esad.

Samo je čovjek slobodan
Da misli oprečno,
Svjestan svojih gubitaka.“

O kakvom nam svijetu doista govori Ekinović? Da li je to suvremenost socijalističke Jugoslavije? Zbilja Zenice ili tek misao o suvremenosti čovjeka općenito? To bi svako od nas morao sam za sebe odlučiti. Ekinović nam je govorio o sebi, pjevao je o svojim viđenjima, no, prava vrijednost se nalazi u univerzalnosti koju Esad stvara. Njegova iznenadna šutnja je još manje shvatljiva, od „pjesnika nesumnjive darovitosti“ kako ga časti Tenžer, on stiže do Tontićevih riječi da: „Čovjek ne mora pjevati mnogo i često, pa i ‘Nikad više, ništa više’ a da bi njegova pjesma bila dragocjena…“

Možda je Esad jedan od onih pjesnika koji su rekli sve ono što su htjeli, koji su svoju poruku poslali u svijet i umuknuli. Jedan od onih koji su kazali svoje i koji rečeno nisu htjeli skrnaviti pokušajima da još nešto nadodaju ili da prebace sami sebe.

Zar nije i sam Ekinović pjevao:

Za teške smo sposobni riječi, al’ što
Mogu one? Odviše je pitomo pleme
U kojem živim.“

Pustimo Esada neka za kraj sam zapjeva i tako kaže više no što bi bilo ko mogao u kakvoj školskoj egzegezi. Stoga donosim nekoliko pjesama iz njegove prve i jedine zbirke „Pokušaj Ravnoteže“ (1971).

P O N O Ć

Godinama u svom siromaštvu slijedim misao
Da između nas postoji neko vezivno tkivo
I da smo mi, jedno u drugom, polegle zvijeri
Pred blistav skok koji ne dolazi.
Ali ti si i vrijeme, bestjelesna mjera,
Nema ožiljaka na tijelu tvom baršunastom,
Nikad te nitko neće sasvim pokopati.

Mene izvjesnost ubija a tebi snagu daje –
Njome ti zemlju zaodijevaš i potresaš moj san
Da bi, nakon svega, nehajno uzmakla.
I kad otvaraš mi lice rukom pamučnom nećeš
Nečistog da me ostaviš pored svoje mlake peći
Gdje često, pomjerajući granice zbilje, sagorijevam.

Tako se i ja katkada nađem u zanosu, i drhtim,
Odjednom sveobuhvatan, kao da sam tvog porijekla.

 

PITOMO JE PLEME

Kuće u brdima, preseljene iz ravnica
Bje li nekad taj svijet tako mio i lijep,
Zvučan kao mirisan cvijet, bje li nekad?
Kupio sam trnje iz očiju koje su ga nosile
Širio sam lepezu iskustva između mora
I ove pustoši, puštao sokole, tisuću njih
Razvijenih u svili, da bore se za taj
Uzaludni dah, da oplote iscrpljeno.
A sad ovaj most, ovo brvno
Podignuto u slavu ispitanih obala
Neispitano kako da izdrži? Gubeći, zar?
Ova žar, potreba za krajnjim ciljem,
Perspektiva sama koja se pruža mineralu uma
Zar nema korijen dublji? Život cijeli
Podliježe sumnji i darovi bacaju se
U prazan sud.
Sitne misli u pravljenom mozgu
Dok tanjušni fitilji dvostrukom brzinom gore
I stari feniks, nasukan na sprud,

Bezubu svoju čeljust širi.
Za teške smo sposobni riječi, al’ što
Mogu one? Odviše je pitomo pleme
U kojem živim.

 

PRETOČENE DUBINE

Ima ugao iz kojeg gledane
Stvari postaju neprekoračive
Te nam se čine višim
Od same zamisli tvorca
Koji se kroz njih ponavljao.
Tad povjerujem da je
Naš boravak ovdje posve
Slučajan –
Ne vidimo duboki nagon praha
što naše muklo sjeme
izvlači iz pomrčine.
Mislimo da su mirisi i cvijeće
i ljubav života – smrtni.
Propadamo u neizrecivo
i ne razumijemo da je mrak
koji nosi zvijezde
Krilo njihove nužnosti.
Sve je dakle stvorio strah
A mi samo pravdamo njegovu veličinu.

 

***

Danima očekujemo da će se
Vratiti naši najmiliji pošto su
već umrli.
Jer
Ništa nas ne može tako brzo
Osloboditi njihova daha i težine,
Naslijedili smo ih kao zemlju
Kao što voda nasljeđuje sjaj.
Zato mnogi od mrtvih nisu mrtvi
Jer smrt je siromašna
I nema druge snage
Osim što je nas i one koje je uzela
Oslobodila bola
Međusobnog gledanja.

 

S VREMENOM SAM

Samo je čovjek slobodan
Da misli oprečno, da bude aktivan,
Svjestan svojih gubitaka.
Od samog početka duboko dolje
Ima samo jedna istinita dimenzija
U sebi izoliran um
Tragikomičnih granica, razapet
Duž nekog Kineskog zida, čudovište
Koje se uporno razvija na putu
Svog samouništenja.

 

***

Tebi se vraćam jednostavniji
Od uticaja drhtavih zvijezda, vraćam se
Prikupljenog daha za ovu svečanost, za ovaj život
Od samog početka saznan padom slobodne krvi.

Zato mi ne veži oči, ne zamaraj me tajnama,
Jer, i takva, ljubav može posrnuti.

 

[1] Enes Duraković (urednik), Bošnjačka književnost u književnoj kritici III, Sarajevo 1998.

[2] Enes Duraković (urednik), Muslimanska poezija XX vijeka, Sarajevo 1990.

[3] BH Dani, br. 82, 17-VIII-1998.

Razmišljanja o Grcima (1)

Povijest ne postoji bez čovjeka. Tako i svi naši ogledi koje usmjeravamo u daleku prošlost ponajviše traže odsjaj sličnoga, onoga što možemo povezati sa nama i našom današnjicom. To je uvijek čovjek, i svi povijesni vrtlozi neminovno se kovitlaju oko čovjeka, oko ljudi čije živote želimo spoznati. No, zabluda je da čovjek samog sebe opisuje i shvata kao biće koje ima povijesnu konstantu, dakle, kao nepromjenjivu kategoriju u toku vremena. Ovu nasljednu manu filozofa o kojoj je govorio Nietzsche treba uzeti u obzir kada posmatramo bilo koji povijesni period.

Povijest Grčke nas često navodi na ovakve stranputice. Mi prepoznajemo sebe u pričama, u mitovima i zbiljskim ličnostima, u događajima i doživljajima običnih ljudi i junaka, i tako lako dolazimo do zaključka koji nas vodi putem srodnosti. Istina je, teško je negirati općeljudsku težinu grčke umjetnosti, napose književnosti antičke Grčke koja je, ako izuzmemo Bibliju, najsnažnije oblikovala Zapad. Već pomenuti Nietzsche je u jednom fragmentu ustvrdio: „Grci za nas vrijede koliko sveci vrijede katolicima[1] Teško se odbraniti od ovakvog stava, tačnije, teško je naći potrebnu distancu, onu objektivnu distancu koja bi nas trebala dijeliti od Grka kako bismo uvidjeli ono najbolje, ali i ono što nas od njih odvaja. To vrijedi i za nas zaljubljenike. Valja priznati da ni Grci više nisu popularni kao što su nekada bili. Ja ne sumnjam u besmrtnost njihove kulture i baštine, ali rado sumnjam u sve one koji nisu u stanju da ju vide i cijene.

Grlić je pisao kako je život samo moguće opravdati estetski. [2] Premda je ova misao kod Grlića očito nadahnuta Nietzscheom i iznesena u kontekstu analize njegovog svjetonazora, ona preko navedenog odiše prije svega Grcima. To je možda jedan od stavova koji ponajbolje obuhvataju grčki duh. Terzit je prije svega najružniji čovjek u grčkoj vojsci pred Trojom, on je krivonog, hrom, ima slegnuta ramena, glava mu je šiljata i proćelava (III; 216-220)…

Ružniji bio je od svih, pod Ilij koji su došli
Bješe krivonog i hrom na jednu nogu, a pleći
Njegove grbave bjehu ka prsima pognute buduć,
Šiljasta bješe mu glava i r'jetkom posuta kosom.
Čovjek Ahileju on i Odiseju najmrži bješe…

Kod Grka je ružnoća prva osuda, osuda koja neminovno dovodi do manjka vrline i negativnosti. Kalos Kagathos, grčki ideal muževnosti, je složenica od dvije riječi, kalos, što bismo preveli kao lijepo i kagathos što je dobro ili vrlo. Dakle, ružnoća je više od estetske osude. Ovo je najpoznatiji, ali dakako da nije jedini primjer. Određeni fragmenti pjesnika Hiponakta [3], koji je živio u šestom stoljeću p.n.e., ukazuju na tzv. Pharmakos, ritual gdje bi Grci izabrali upravo najružnijeg stanovnika pa bi ga, nakon obilne gozbe žrtvovali. [4] Svaka je generalizacija opasna, no, napose je teško opravdati bilo kakve povijesne generalizacije. Međutim, ovu estetsku liniju nije teško pratiti u životima starih Grka.

U Ilijadi i Odiseji još uvijek nalazimo onaj predpoliski period, dakle, snažnije izraženi individualizam u odnosu na periode koje je obilježila organizacija u gradove-države. Naravno, ova individualna struja kod Grka nikada nije posve iščeznula, ali su vrline građanstva u ovom, potonjem periodu bile značajnije i istaknutije. Aristotel je grčki duh tog vremena ponajbolje sublimirao u riječi da je onaj koji je samodostatan i kome polis nije potreban zvijer ili bog. [5] Drugi žive kao kiklopi, koji stanuju na vrhuncima visokih brda i

„Svaki u prostranoj spilji, te ženom svojom i djecom
Vlada, kako ga volja, za Kiklope druge ne mari.“
[6]

Kao što vidimo, čak u Odiseji nalazimo ovaj kontrast, dakle, kiklopski način života u odnosu na to kako žive ljudi. Homer je srž grčkog duha. Stoga je najbolje i sve grčko prvo tražiti kod Homera. Homer je ratoboran i pravedan, on postavlja temelje grčkom aristokratskom duhu koji zazire od rada i koji ga smatra sramotom. Homerovski heroji su pljačkaši, ratoborni, hrabri muževi. Ahilej je najbrži, najjači među Grcima, on se u Ilijadi hvali govoreći (IX; 327-8):

„S lađama svojim sam dvanest razorio ljudskih gradova,
A jedanaest pješke po kraljevstvu grudastom trojskom…“

Ovdje je svakako moguće uočiti kontrast sa Hesiodom, koji je, za kasniji grčki duh, ipak poseban, zagovarajući na određeni način ratarstvo i miran život. Za homerovske heroje je veća uvreda biti trgovac negoli gusar.

Prva riječ Ilijade je Menin/Menis, dakle, srdžba. Kod Maretića:

Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja…

Pjesnik je Ilijadu otvorio emocijom, snažnim gnjevom Ahilejevim koji će obilježiti cijelo djelo. Njegov gnjev je protkao cijeli ep; bilo dok se povlači u šator i zahtijeva ono što sam smatra pravdom, kada saznaje za Patroklovu smrt, kada vuče Hektorov leš za sobom sveteći se za smrt svoga prijatelja… Sva su zbivanja Ilijade u znaku Ahilejevog gnjeva. On je, sa druge strane, možda i netipičan. Zna se da je općenarodna grčka misao, koja se kasnije prelila u filozofiju, ona o umjerenosti. Sva se razmišljanja o vođenju pravičnog života, uostalom, oslanjaju na nju. Apolonov hram u Delfima je bio ukrašen izrekom koju vežemo uz Solona. Meden agan, ničega u pretjeranoj mjeri, je ostao jedan od postulata grčke misli. Mogli bismo gotovo reći da se ovdje radi o općenarodnoj mudrosti. Stoga se ista misao i vezala uz jednog od sedam mudraca Grčke. No, Ahilej, bez obzira na sve dosad rečeno posjeduje arete, vrlinu (riječ ima šire značenje od naše riječi vrlina, izvrsnost, excellence, vortrefflichkeit). No, njegova se arete razlikuje od Odisejeve ili Penelopine. Homer je kao orijentacija grčkog duha neprikosnoven, no, i uz njega se vežu problemi interpretacije koji postaju očiti kada se zapitamo o mogućnostima generalizacije na osnovu teksta.

Sa druge strane pjesnik Odiseju otpočinje riječju andra, dakle, čovjek, muž. Zanimljivost Homerovog pristupa je da u svoja dva najpoznatija djela oslikava dvojnost emocije i čovjeka. U Ilijadi bijesni gnjev, koji je svakako, ljudska, suviše ljudska stvar, dok u Odiseji pjesnik poziva Muze da mu pjevaju o mužu. Ono što bi Englezi preveli kao the Man, u smislu pojedinca, junaka. Kod Maretića je to očigledno:

O junaku mi kazuj, o Muzo, o prometnom onom…

Kod Đurića malo skrivenije, zaodjeveno stilom:

„Pevaj mi, Muzo, junaka dovitljivca onoga štono…“

Faglesov prijevod Odiseje na engleski to možda najčistije dočarava:

„Sing to me of the man, Muse, the man of twists and turns…“ [7]

Kod Nijemaca to također nalazimo u divnom izdanju čiji je temelj prijevod Johanna Heinricha Voßa († 1829):

Sage mir, Muse, die Taten des Vielgewanderten Mannes…“ [8]

Ovo je shvatao i Vergilije koji je u svojoj Eneidi slijedio Homerove stope. Tako da nije bezrazložno u prvom stihu pjevao:

„Arma virumque cano, Troiae qui primus ab oris…“

Dakle, pjevam o ratu i mužu! Kod Maretića:

Bojeve pjevam i onog junaka, što prvi je došo…“

I Faglesa:

„Wars and a man I sing –  an exile driven on by Fate…“

Čemu ovo navođenje? Bitno je shvatiti da Homer pjeva o mužu, isto kao što je u Ilijadi pjevao prije svega o srdžbi,  o emociji, koja je nadvladala sve ostalo. Čovjek je u središtu, misao koja se, na prvi pogled, može povezati sa onim tragičnim svjetonazorom koji čovjeka postavlja u bespomoćno središte igara bogova i sudbine, i gdje on svoje junaštvo jedino može pokazati trpeći i proživljavajući tragičnost. Težeći, takoreći, u njoj uz misao da je borba, ultimativno, besmislena i da spasa nema. No, kada podrobnije razmislimo o ovome ipak shvatamo da u takvom svijetu ne ostaje ništa osim čovjeka i ravnodušne besmislenosti koja ga okružuje. Susret Ahileja i Odiseja u Hadu dovoljno govori o tome. Ako se junak kao što je Ahilej žali da bi sada sve časti zamijenio za najniže težaštvo među živima; kako li je onda smrt strašna za Grke ako i on (XI; 488-492) zbori ovako:

„Nemoj, Odiseju dični, što umrijeh, tješiti mene
Jer bih volio biti i težak i služiti drugom
Koji svojega nema imutka te od mala živi,
Negol’ mrtvacima vladat, sa zemlje štono ih nesta!“

Tako se grčki duh u Ilijadi i Odiseji kreće između nekoliko ustaljenosti, nekoliko duhovnih kategorija koje ne prevazilazi i između kojih dolazi do svih uspona i padova homerovskih junaka. Oni su ljudi, junaci, pjeva se o čovjeku i njegovoj emociji u svijetu u kojem je tragični svjetonazor sveprisutna realnost, a ne stvar odabira. Arete, kalos kagathos, sve su to pojmovi koji ne zahtijevaju suhoparnu definiciju, oni bivaju oživljeni u Homerovim epovima, postaju takoreći, nezamjenjive kategorije kulture koja će ispreplesti sve niti grčkog duha.

No, postojali su i otpori prema Homeru, ali svi oni su na neki određeni način izrasli iz ljubavi. Homer je bio temelj, a mnogi su se kao i danas nalazili upravo u pobuni protiv ustaljenih vrijednosti. Platon je zasigurno najpoznatiji Homerov kritičar, no o tome valja govoriti drugi put…

Možda grčki duh nikada nije bolje opisan negoli onda kada je Jacob Burckhardt u svojoj Griechische Kulturgeschichte napisao sljedeće:

No, Grci su, među svim kulturvölker, oni koji su si nanijeli najgorču, najdublju bol…[9]

 

[1] Friedrich Nietzsche, Nachgelassene Fragmente (1869-1874) KSA 7, 17.

[2] Danko Grlić, Friedrich Nietzsche, Zagreb 1981, 99.

[3] Više o Hiponaktu: Miloš Đurić, Istorija helenske književnosti, Beograd 2011, 212; Milivoj Sironić, Rasprave o helenskoj književnosti, Zagreb 1995, 88; Greek Iambic Poetry, Loeb Classical Library volume 259.

[4] Walter Burkert, Greek Religion, Harvard University Press 1985, 82.

[5] Aristotel, Politika, Globus Zagreb 1988, 5.

[6] Homer, Odiseja, Matica Hrvatska 1961, 137; Aristotel, nav. dj., 3.

[7] Homer, The Odyssey – Translated by Robert Fagles, Penguin Books 1997

[8] Homer, Odyssee, Holzinger 2013.

[9] Jacob Burckhardt, Griechische Kulturgeschichte, Holzinger 2014 (Neuauflage).

Kako pišemo povijest?

Treba li povijest smatrati moralnom kategorijom? Trebali bismo, gledajući natrag do Herodotovih vremena, a možda čak i na one koji su stvarali ranije, imati viziju i određeno shvatanje razvoja pisanja povijesti; naime, sami bismo trebali shvatati kako i zašto stvaramo povijesna djela i na šta zaista mislimo kada kažemo povijest? Povijest kao moralna kategorija je posve nepotrebna, gotovo štetna pojava. Iz ovoga ili onoga razloga mnogi smatraju kako povijest nudi dokaze i kako, takoreći, stvara potrebu za moraliziranjem, kako povijest sama poziva na osuđivanje i hvaljenje, na ukore i ovjenčavanja ovih ili onih ličnosti i postupaka. Ovo je očito u našoj svakodnevnici. Već je Ištvan Bibo u svojoj „Bijedi malih istočnoeuropskih država“ iznio nekoliko paprenih opaski, koje su, bez obzira što je Bibo navedeni esej napisao 1946. godine, ostale veoma aktualne.

„Naučnici ‘nacionalnih’ nauka su krenuli s uspostavljanjem povijesnih – ili, ukoliko povijesna ne postoje – prapovijesnih prava nacionalne egzistencije; ‘naučnih’ utemeljenja za teritorijalne nesuglasice, za fundamentalne principe nacionalne egzistencije… Ovakvo iskorištavanje nauke, dakle, nauke koja nije svrha samoj sebi, nije isključivo dovela do izobličavanja naučnih kvaliteta ovih zemalja, nego je elite ovih nacija dovela u radikalno iskrivljen odnos sa realnošću. Naviklo ih je da ne grade na realnim tvrdnjama, da se ne vode postignućima nego htijenjima i da razmišljaju van prostog odnosa uzroka i posljedica.[1]

Primjera je bezbroj, pogotovo kada se osvrnemo na javni diskurs o povijesti BiH. Mislim da je nepotrebno navoditi pojedinačne primjere, ali se uz svaku važniju temu povijesti BiH (mogli bismo reći i Balkana) veže moraliziranje sa svih mogućih pozicija. Tako povijesna istina, koja teško može biti ultimativna i do koje prije svega valja težiti svim raspoloživim povijesnim metodama, služi samo onima koji prošlost, budućnost ili sadašnjost na terenu žele opravdati prošlošću. Tako se taj, tzv. Moral high ground, kako vole reći Englezi, prije svega stiče razmatranjem davno minulih povijesnih događaja. Relativizacija žrtava je jedan od specijaliteta domaćeg povijesnog diskursa. Tamo se zločini jednih pravdaju zločinima drugih, dolazi do morbidne računice i do nacionalnih prebrojavanja gdje svaka humanost iščezava. Trebali bismo se pitati da li takvim „moralistima“ možda pada na pamet da time dehumaniziraju žrtve i da ih tako pretvaraju u suhe statističke podatke kojima će nacionalna jezgra i politika pravdati vlastito postojanje i/ili svoje postupke u prošlosti. Ovo nacionalno potkusurivanje je svakako najbjedniji, ali čini mi se i najrasprostranjeniji oblik svakodnevne „konzumacije povijesti“.

„Ako ih pitate zašto žele vladati nad ljudima koji ne žele biti podložni i zašto žele biti superiorni nad onima koji nisu inferiorni, oni će vam odgovarati pozivajući se na arheološke nalaze, narodne pjesme, motive iz narodne umjetnosti, posuđenice, altarne likove, i na značenje njihovih knjiga i institucija…“ [2]

Ova tema je protkana kontradiktornostima od kojih je možda najveća i najznačajnija upravo ta da svako polazi sa vlastite pozicije koju smatra moralno opravdanom (kroz povijest, dakako) u rušenje svih pozicija svojih „suparnika“. Tako se moraliziranje i jednih i drugih ogleda i objelodanjuje kao nezaobilazna linija konfrontacije. Za mene je povjesničar koji uzgred pokušava biti filozof morala štetna pojava koja u svojoj krajnosti ne postiže ni jedno ni drugo. Ne možemo više pisati povijest kao što je to radio Plutarh. Povijest nije etička kategorija u kojoj trebamo tražiti programe po kojima bismo najzgodnije mogli moralizirati. Ova „objektivizacija“ povijesti ne dovodi do toga da ljudi svoje nacionalne i svjetsku povijesti posmatraju kao nešto što je „s onu stranu dobra i zla“. Ne želim ni ulaziti u pitanje objektivne, sveopće moralnosti koja bi se dala generalizirati i primijeniti u svakom pojedinačnom slučaju, premda bi to bilo veoma bitno pitanje. Bilo bi naivno smatrati da konzumacija povijesti (a konzumacija povijesti je nešto sasvim drugo i različito od pisanja povijesti) ikada može biti lišena ovog pristupa, ali se sa druge strane protiv ovog načina stvaranja valja boriti na univerzitetima i protiv pera onih povjesničara koji stvaraju od zaključka i nekakve vlastite nacionalne i moralne fantazmagorije i kojima izvori dolaze samo kao način potkrjepljivanja stavova koje već sami imaju i koje žele „dokazati“. Godine u kojima živimo su donijele mnoštvo ovakvih djela. Povijest ili nauka kakvu je opisao Bibo je općeprisutna. Ne bih se upuštao u direktno navođenje djela ili povjesničara, ali dovoljno je pogledati knjige kao što su „Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do 1832.“ (Sarajevo, 1996.) Ahmeda S. Aličića da vidimo sve razmjere ovakve nacionalne mitomanije. Nevjerovatno je da studenti i danas imaju obavezu da čitaju djelo u kojem uostalom stoje rečenice poput:

Naravno, treba biti naivan pa prihvatiti kao činjenicu da je taj ustanak u Hercegovini i Krajini iz 1875. bio isključivo političke prirode. Zašto su istaknuti socijalni problemi iz tih navodnih problema ciljevi ustanka onakvi kakve ih mi znamo, pitanje je psihomentalne konstitucije kršćanskog življa u čijem je mentalitetu i genima pljačkaštvo i razbojništvo.“ [3]

Doista, sine ira et studio! Mogao bih navesti još mnoge primjere, ali je ovo jedan od najstrašnijih i najmorbidnijih koje sam susreo. Mnogi će opravdanje naći u činjenici da je knjiga izašla upravo tada, u Sarajevu 1996., i da autor nije mogao ostati objektivan nakon opsade Sarajeva i svih grozota rata. Ali upravo ovakve izjave nastavljaju pakleni krug balkanskog krvoprolića jer na tobože genetskim i naučnim osnovama pravdaju nasilje, mržnju i stereotipe. Ovaj tekst ne treba zasjeći u sve pojedinačne probleme koje susrećemo danas, no politiziranje, pored moraliziranja, uzgredno ili sasvim isprepleteno dovodi do ovakvih pojava. Tabu teme su sveprisutne. Svaki povjesničar koji se zaista želi baviti poviješću zbog povijesti same i koji teži ka tome da se u najvećoj mogućoj mjeri približi povijesnoj istini, onome što Ranke opisuje riječima „Wie es eigentlich gewesen“ (Kako je doista bilo) mora priznati da nijedan državni okvir nije donio autonomiju koju stvarna povijest zahtijeva. Jugoslavija je pitanjima koja je smatrala važnim i osjetljivim također prilazila više diktirajući povijest nego je pišući. Kao najizraženiji primjer možemo navesti svu jugoslavensku produkciju povijesti koja se bavila periodom od 1941. – 1945., koja zasigurno zahtijeva temeljitu reviziju u svijetlu sve dostupnijih njemačkih izvora. No, takav revizionizam (ta riječ je gotovo postala pogrdna!) susreće svojevrstan otpor upravo zbog silne moralizacije povijesti na našim prostorima. Javno mnijenje svaki čisto povijesni revizionizam susreće kao pokušaj opravdavanja ili izmjenjivanja onih vrijednosnih sistema koji su čvrsto uspostavljeni onim verzijama povijesti na koje je javnost naučila. Da budem jasniji, neki ne mogu prihvatiti činjenicu da se radi o revizijama unutar struke i potrebnim ispravkama u svrhu dostizanja povijesne istine. U biti se radi o pristupu koji odgovara najosnovnijim postulatima pisanja povijesti, dakle, tome da se svaki izvor uzme u obzir i da se povjesničar ravna po onome što je vjerovatnije i bliže povijesnoj istini. U razgovoru sa mnogim kolegama, neki od njih su doista etablirani i ugledni povjesničari, sve više susrećem mišljenje da bi se o ovome ili onome dalo i trebalo pisati, no, da do toga ne može doći zbog diktature javnog mnijenja i nekakvih etabliranih vrijednosti (često dnevnopolitičkih) koje stoje iznad povijesne istine. Svakako, bilo je i dobrih pokušaja koji su doveli do pozitivnih rezultata. Tu bih prije svega naveo zbornik radova iz 2003. godine u izdanju Instituta za istoriju u Sarajevu gdje obrađena tema povijesnih mitova na Balkanu. No, nama treba mnogo više, potreban nam je mnogo snažniji pristup, povijest se treba vratiti povjesničarima i treba je, koliko god je moguće, lišiti sitnih interesa svakodnevnica, „klikbejtova“ i sličnih jeftinih pristupa koji služe jednokratnom uspjehu portala ili novine na kojima se doista nešto o povijesti piše. Zasada još uvijek većinski pišemo i konzumiramo povijest koja iz konflikta vodi u konflikt, koja je, takoreći, temelj novih nesuglasica. Teško je povijest lišiti ove primjese koja se uvijek da iskoristiti kao zapaljiva tvar koju mnogi mogu iskoristiti u vlastite, često tamne svrhe. No, ako povijest vratimo povjesničarima i ako filozofima morala i onima koji se bave etikom ostavimo diskusije o etici, onda ćemo možda doista doseći onaj nivo povijesti koji će, prije svega, oslikavati prošlost onakvom kakva je doista bila. To će sigurno, barem djelimično, dovesti do pomirenja onih strasti koje napose nastaju kada se povijesti pristupa nenaučno. Povjesničar naročito danas mora stajati između vihora vike između ljevice i desnice, između svih političkih mnijenja i mišljenja. So wie es gewesen. Dostizanje povijesne istine je mukotrpan proces koji traje, ona se gotovo nikada, ili barem rijetko, dosegne naprasito i jednim udarcem. No, uvijek se dostiže daleko od onih koji teže da prošlost bude ono šta oni a priori smatraju poviješću.  Polibije (c. 200 – c. 118 p.n.e.) je naslućivao sve ovo i nažalost bolje shvatao od mnogih koji se kreću njegovim stopama danas:

„U životu, inače, možda ne bismo odbacivali takvu pristranost, jer dobar čovek treba da voli svoje prijatelje i domovinu i zajedno sa prijateljima da mrzi njihove neprijatelje i voli prijatelje. No, kada se neko bavi istorijom, treba sve to da zaboravi i da često slavi i obasipa najvećim pohvalama svoje neprijatelje kada to njihova dela zahtevaju, i da često kori i nemilosrdno grdi sebi najbliže ljude kada na to upućuju greške u njihovim postupcima. Naime, kao što se celo živo biće onesposobljava ako mu se oduzme vid, tako i u istoriji ostaje samo nekorisna priča kada joj se oduzme istina. Zato ne treba oklevati da se prijatelji optuže ili neprijatelji pohvale, niti izbegavati da se isti ljudi jednom grde, drugi put hvale, jer nije moguće da političari uvek budu u pravu niti je verovatno da uvek greše. U istorijskom delu se zato treba odvojiti od glavnih ličnosti i odgovarajuća mišljenja i ocene treba iznositi samo o njihovim delima.“ [4]

[1] István Bibó, The art of Peacemaking (Political essays), Yale University Press 2015, 156.

[2] Ibid.

[3] Ahmed S. Aličić, Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do 1832. godine, Sarajevo 1996, 73.

[4] Polibije, Istorije I, Matica Srpska 1988, 53.

Intelekt u raljama pseudonauke

Stanislav Andreski je 1972. godine prvi put izdao djelo koje je najsnažnije obilježilo njegovo stvaranje i njegov budući značaj u samom poimanju akademskog i naučnog. Social Sciences as Sorcery (Die Hexenmeister der Sozialwissenschaften u njemačkom prijevodu) jeste direktni napad na sve trendove sociologije, a uz to i povijesti i ostalih humanističkih nauka koje su, u jednom razarujućem razvoju razvodnjavanja onog naučnog, krenule u, sudeći po današnjoj situaciji, nezaustavljivo opadanju ka pseudonaučnom. Kako našoj akademskoj zajednici nije strano da davno opovrgle, prevaziđene, destruktivne i kontraproduktivne metode usvaja i danas, kao još jedan očigledan biljeg nazadnosti naučnoga i pobjede pseudonaučnoga, tako su i tendencije koje su prije više od trideset godina identificirane kao nazadne, dominantne u akademskom diskursu naših univerziteta. Ako je današnjim akademicima ovih tridesetak godina nepremostiv jaz, mogli su provjeriti iznimno popularno (van BiH, razumije se) djelo Alana Sokala i Jeana Bricmonta, objavljeno po prvi put 1999. godine, Fashionable nonsene: Postmodern Intellectuals’ Abuse of Science, gdje je na temeljima navedenog djela Andreskog izgrađen još jedan, očit i veoma potkovan, prikaz mnogih današnjih struja intelektualnosti koje, osim pompoznog jezika, sadrže jako malo do nimalo naučnosti i zaista relevantne materije (bez zauzdavanja da se imenom i prezimenom navedu oni mađioničari pseudonaučnog, kako to uostalom i treba biti). Sokal, inače profesor matematike i fizike, postao je poznat po takozvanoj Sokal aferi iz 1996, gdje je objavio članak koji je, pod maskom modernog „naučnog jezika“ i pretencioznog baratanja beznačajnim, bio tek satira svih ovih trendova koji su se najviše raširili upravo u humanističkim naukama. Naravno, otkrio je svoju namjeru nakon što mu je ugledni časopis Social Text (Duke University Press) objavio rad. Uzvišeno lakrdijaški poduhvat koji nam još jednom demonstrira šta se danas podrazumijeva pod naučnim tekstom bio je potpuno uspješan i efektivniji nego svaka opširna, suhoparna i naučna kritika. Naravno, u BiH bi to uspjelo svakom ko vlada prosto proširenom rečenicom i jednim rječnikom (…pošto je terminološka zbrka tek jedan aspekt manjka razumijevanja[1]) u koji će nasumice uplitati riječi koje zvuče stručno i veoma komplicirano u svoj „naučni rad“, no, o tome više drugi put.

Nietzsche, koji je bio daleko veći povjesničar, no velika većina onih koji su se krasili ovim pozivom, već je u Menschliches, Allzumenschliches[2] u očiglednoj osudi jednog danas dominantnog diskursa, napisao da je nasljedna mana filozofa (rekao bih mislioca općenito) (Erbfehler der Philosophen) nepoznavanje povijesti i filozofiranje bez iste (Mangel an historischem Sinn ist der Erbfehler aller Philosophen[3]), tako se mnogi pozivaju na sve osim povijesti u rekonstrukciji jednog poglavito povijesnog pitanja u koje bismo mogli uplesti razne struje nauka, ali kao pomoćne nauke a ne nepogrešive temelje našeg istraživanja. Očigledna je težnja da se kaže sve time što se ne govori ništa, da se izraze istine koje su svima poznate ili posve banalna opažanja koja se mogu čuti ispred svake omanje seoske prodavnice, do toga da se a priori obezbjedi zbjeg svojim opskurnim i pseudonaučnim jezikom koji dopušta povlačenje u interpretiranje.[4] Društvo Bosne i Hercegovine, koje je zbog svojih povijesnih specifičnosti još uvijek dobrim dijelom ogrezlo u trojaku mitološku paradigmu, koja se opet, najsnažnije manifestira u samom poimanju povijesti, ostaje jedno od najugroženijih kada govorimo o ovim pseudonaučnim pristupima. Dok se u svijetu lom sa mitom dogodio mnogo ranije, on ostaje snažan i neprikosnoven u divljoj pseudopovijesnoj konstrukciji prošlosti. No, bez obzira na ove specifičnosti, i kod nas vrijedi jedna univerzalnost koja se ogleda u sve većoj zavisti i osjećaju manje vrijednosti koji često osjećaju oni koji se bave humanističkim naukama. Naime, radi se o tome da je egzaktnost prirodnih nauka, nepoljuljana i posve jasno utemeljena matematičkim, fizičkim i biološkim principima, izazvala talasanje u redovima humanista koji pokušavaju podignuti kredibilitet vlastite strukture, unoseći neprenosive principe iz prirodnih nauka te ih takve, neprilagođene i posve neutemeljene u pitanjima ljudskog društva, upliću u svoje teorije. Ne manjka nam na internacionalnim primjerima, bilo da se radi o Lacanovoj „psihoanalitičkoj topologiji“ gdje je topologija sa prosto matematičkog i stanovišta fizike apsolutno besmislena. Ili posve površnom uplitanju svekoliko popularne Gödelove teoreme u sve i svašta, gdje su prednjačili Kristeva i Virillio.[5]

Naučni pristupi koji vladaju na našim univerzitetima, opsjenarske čarolije koje je, na našu sreću ili nesreću, na svjedočanstvo naše (ne)načitanosti često mnogo lakše raspoznati i identificirati, funkcioniraju na istim principima (za šta je dovoljno tek pogledati u kakav zbornik radova). Elementarno neznanje uz mitološku tendenciju sa jedne strane, neviđeni javašluk i mistificiranje očiglednog sa druge – naši se akademski pristupi, osim časnih izuzetaka, kreću između ova dva ekstrema. Bilo da se radi o mitologiziranju, nacionalno obojenom poimanju zbilje ili praznom naklapanju, što vidimo u primjerima Mustafe Imamovića, Muhsina Rizvića, Ahmeda Aličića, Saliha Jalimama i sličnih, do nepotrebnih teoretiziranja odvojenih od povijesti i bilo kakvog zbiljskog oslonca (u čemu prednjači naša nauka o književnosti), gdje se, nanovo, primjeri protežu od studenata do najviših profesora. Besmisleno je ulaziti u specifične primjere kada nas očiglednost ovoga kompleksa neznanja i pseudonaučnosti zabljeskuje svojim sjajem, uostalom, Tarik Haverić, bez obzira na određene nedostatke njegove „Kritike bosanskog uma“, ponudio je dobar osvrt na divlju nauku koja se poput korova raširila na našim prostorima. Kultura i umjetnost ne ostaju pošteđene od ovih posve negativnih pojava, gdje se pogotovo u književnosti i slikarstvu javljaju pomodarski trendovi razaranja svake estetike (koju su prevladali a da je i ne poznaju), gdje se umjetničko srozava do neviđenih nivoa – onih na kojima samo može stajati društvo koje je ogrezlo u pseudopovijesnu mitologiju u žabokrečini neimaštine, u vremenu gdje se umjetnost kroji a ne stvara.[6]

No, osnovno i najbitnije pitanje ostaje otvoreno. Ono je posve odvojeno i od naučnog/pseudonačnog kao i od onog umjetničkog/neumjetničkog. To je pitanje kako se ove struje, koje lako opažamo mi koji smo se dovoljno potrudili da ih uočimo, ili koji smo sami odrasli u nekim zdravijim vremenima, oslikavaju na našoj mladeži i onima kojima će sve poimanje umjetnosti i nauke proći pod palicom opsjenara i šibičara naučnog i umjetničkog u današnjoj BiH. Koliko ljudskoga može opstati u kancerogenim uslovima gdje se odgajaju samo oni koji su podobni pseudopovijesnoj mitološkoj predstavi prošlosti gdje je najmanje bitno ono ljudsko, a najviše ono da je uklapanje-preživljavanje, a preživljavanje uspjeh.

[1] Stanislav ANDRESKI, Die Hexenmeister der Sozialwissenschaften, DTV 1977, 59.

[2] Friedrich NIETZSCHE, Menschliches, Allzumenschliches (Kritische Studienausgabe Herausgegeben von Giorgio Colli und Mazzino Montinari), DTV 2012, 24.

[3] Ibid.

[4] „U ovoj knjizi vidjeli smo mnoštvo neodređenih (dvosmislenih) tekstova koji se mogu interpretirati na dva različita načina: kao tvrdnja koja je istinita, no, relativno banalna, ili druga koja je radikalna ali očito netačna. Ne možemo a da ne pomislimo kako su ove neodređenosti namjerne u mnogih slučajevima. Doista, one daju veliku prednost u intelektualnim sporovima: radikalna interpretacija može služiti da se privuku relativno neiskusni slušaoci i čitaoci; a ako se apsurdnost tvrdnji otkrije, autor uvijek ima mogućnost da se odbrani time što tvrdi da ga nisu pravilno razumjeli i da se povuče u nevinost interpretacije.“ Alan SOKAL; Jean BRICMONT, Fashionable Nonsense: Postmodern intellectuals’ Abuse of Science, New York 1999, 189.

[5] Više o ovome SOKAL; BRICMONT, nav. dj.

[6] „U vremenu kad standardne ideologije ispunjavaju idejni vacuum, u vremenu u kojem se sve više misli isto i u kojem administrativni programeri prognoziraju i planiraju čak i razvoj umjetnosti i literarnu produkciju… u ovom vremenu koje sve manje ima vremena praviti ljudsko vrijeme…Stoga i temeljno pitanje same umjetnosti ne samo da ne može biti u nekim družebrižničkim savjetima kako bi trebalo pisati…“ Danko GRLIĆ, Filozofija i umjetnost III, Zagreb – Beograd 1988, 154-155.